Poruke iz Svete zemlje: Davidov grad

Pokušavam sačuvati dragocjene uspomene s ovog putovanja ali mi ne ide najbolje. Do sada sam uspio da zapišem utiske iz Vitlejema, Jerihona, Irodijuma, uadi Kelta, Tel Arada, Vitanije, Mareše, Virsaveje, En Gedija, Kumrana, sa Mrtvog mora i Masade. Zato evo danas par fotografija i misli od posjete Davidovom gradu u Jerusalimu. Davidov grad (עיר דוד – Ir David na jevrejskom jeziku) je arheološka lokacija koja se smatra osnovnom lokacijom ovog drevnog grada. Ime počinje uveliko da se koristi sedamdesetih godina prošlog vijeka nakon zauzimanja istočnog dijela grada od strane Izraela. Sa druge strane, Palestinci ga smatraju svojom teritorijom nasilno im oduzetom nakon šestodnevnog rata (1967. godine) i legalizovano jerusalimskim zakonom iz 1980. godine. Ova lokacija je jedno od najistraživanijih terena na ovom području. Ovdje se nalaze, pored ostalih, izvor rijeke Gijon u kedronskoj dolini, Jezekiljev tunel te Siloamska banja.

Ova lokacija se spominje na nekoliko mjesta u Svetom pismu:

1. Mojsijeva 14:17-24 :: Susret Avrama i Melhisedeka
Sudije 19:10-11 :: grad je u ranijem vremenu nazivan Jevus
2. Samuilova 5:5-16 :: ovaj tekst spominje zauzimanje grada od strane Davida koji ga pretvara u svoju prijestonicu
2. Samuilova 6:1-12 :: David donosi kovčeg zavjeta i grad čini i vjerskim centrom

Izvor Gijon je omogućavao dovoljno snabdijevanje vodom vijekovima. Greben oblikovan u zid je još iz vremena Avramove posjete Melhisedeku, 1800. godina prije Hrista. Postojala su dva načina snabdijevanja vodom u drevnom Jevusu: izvor Gijona koji se nalazio van grada i unutrašnji vodovod. David je dodatno utvrdio grad, a njegov sin, Solomun, izgradio hram. Utvrde su dograđivane oko izvora tokom opsade Asirica pod Senahiribom. Car Jezekilj je izgradio tunel dovodeći vodu od izvora do banje Siloam (2. O carevima 20:20, 2. knjiga Dnevnika 32:4, Jovan 9:7, Nemija 3:15).

Iskustvo prolaska kroz ovaj tunel je jedna od najboljih stvari koju sam doživio na ovom putovanju. Na žalost, nemam mnogo – ako uopšte – vlastitih slika s ove lokacije. U pitanju je uski prolaz prokopan između dvije stijene. Hodate u potpunom mraku, ako izuzmemo vještačka osvjetljenja, po ledeno hladnoj vodi koja dopire do članaka. Posjetioci poput mene nemaju stvarni osjećaj o dužini puta, tako da u jednom trenu poželite da se niste upustili u ovu avanturu. Ne pomažu mnogo glasovi onih ispred i iza vas. Nakon što ugledate svjetlost dana, zapitate se kako je ovaj poduhvat bio uspješan u ono vrijeme.

Siloamska banja ima posebno mjesto u Hristovoj službi. Čitamo o obredu prosipanja vode tokom praznika Sjenica (Jovan 7:37-39) kada je Isus napravio poređenje sa sobom. Kao što je voda neophodna za život tako je On suštinski element za duhovnost. Sve one koji su žedni i svoju žeđ ne mogu da ugase poziva da u Njemu pronađu smisao. Nakon toga oni će biti sposobni da i drugima pomognu u njihovom traganju. Drugo spominjanje je u kontekstu izliječenje slijepog čovjeka. Tekst je zapisan u devetom poglavlju jevanđelja po Jovanu i prepun je duhovnih poruka i usporedbi.

U svakom slučaju, ako imate priliku da posjetite Jerusalim nemojte propustiti ovo mjesto. Sigurno se nećete pokajati. A ako se odlučite za Jezekijin tunel, ponesite papuče ili čizme.

Savremeni izazovi tradicionalne porodice

Hodam tako ulicom i vidim majku sa djetetom. Romi. Prose. Česta slika za mnoge iz ovog naroda. Gledam dijete i pitam se, šta je ono učinilo, zaslužilo, da bude tu gdje je, u takvoj situaciji i u toj porodici. Nije imalo nikakvog izbora i nikakvih opcija. Tu je gdje je: za bolje ne zna. I sjetim se tada socijalnih službi u zemljama zapadne Evrope i njihovog stava prema problemima u porodici. Posebno onih slučajeva kada roditelji izgube pravo da budu roditelji. I pomislim, pa možda to i ima nekog smisla, u nekim slučajevima.

A život baš zna da nas natjera da situaciju sagledamo i sa drugih strana, na sebi poseban način. Samo par dana kasnije, sretnem se sa čovjekom koga mogu da nazovem dobrim poznanikom i drugarom (još uvijek ne prijateljem). I u jednom trenutku, on mi otvori dušu i podijeli svoju priču, poslednji problem. On je, poput mene, stranac u ovoj zemlji. Došao je ovdje sa porodicom i suočava se sa svim izazovima sa kojima se suočavaju oni koji se suočavaju sa novom kulturom i drugačijim životnim stilom i navikama. Djeca to još teže podnose od odraslih: sve silne promjene, gubitke prijatelja i stabilnosti. Tako da su oni doživjeli jednu situaciju u javnosti, pred školom, koju su svi drugi razumjeli na sebi specifičan način. Majka i šesnaestogodišnja ćerka su se sporečkale, kao što to svuda biva kada su djeca u tom, za njih i za sve druge, specifičnom periodu odrastanja. Osoblje škole je odmah obavijestilo socijalnu službu. Ona je nedugo zatim obavila razgovor sa ćerkom, koja je situaciju opisala onako kako svijet i roditelje, porodicu i dom, vide djeca njenih godina. Porodica bi zaboravila na tu situaciju da nije osam mjeseci kasnije dobila poziv na sud. Tamo je presuđeno da njihova ćerka sledećih godinu dana provede van svoga doma i porodice, u nekom posebnom centru za mlade. “Kada god uđem u kuću i vidim njenu praznu sobu, ja počinjem da plačem,” govori mi čovjek od skoro pedeset godina. A dok on to govori, ja počinjem da plačem: od žalosti, od gorčine, od nemoći da pomognem …

Kako to da sada sve izgleda drugačije? Neko će reći da su u pitanju dva različita slučaja. Moguće. Ali je isto tako moguće da je ovo bliže, poznatije i samim tim djeluje ozbiljnije i važnije. A zar je zaista tako? Zar bol i tuga svake osobe nije isti, bez obzira da li je mi poznajemo ili ne?

Sledeći dan putujem sa drugom osobom koja priča mnogobrojna slična iskustva u koje je lično bila uključena. Šestogodišnjak izjavljuje da ne želi da živi sa roditeljima jer mnogo rade i nemaju dovoljno vremena za njega. Socijalna služba ga odvodi od roditelja. Neki roditelji svoju djecu nisu vidjeli i nakon što su napunila dvadeset godina! Ja nisam poklonik teorija zavjere: ovo se zaista dešava u našem svijetu. Najgore od svega, gore i teže od muke oca i suza majke, što je većina ljudi ovo prihvatila kao normalno, adekvatno i samim tim ispravno. Niko se ne buni osim onih malobrojnih koji su izgubili djecu.

Kako da objasnimo smjer u kome se kreće većina društava ovog svijeta? Ukoliko čovjek pozitivno evoluira i društvo napreduje, zašto neki među nama ne mogu da prihvate ovakve situacije? Zašto se nešto duboko u nama buni kada god se nasilje manifestuje u porodici i oko nje? Kako to ne možemo da prevaziđemo? Šta uopšte danas znači stara mantra kako je porodica osnovna ćelija ljudskog društva? Možemo li uopšte preživjeti kao vrsta ukoliko zanemarimo neke drevne moralne vrijednosti koje su roditelje i djecu vezivale mnogo čvršće i ispravnije nego što to danas vidimo oko sebe?

Nemam nikakve odgovore – ako izostavim one koje sam učio na teologiji. Tada ostaju samo pitanja. I nada da će se ovo nekako zaustaviti prije nego riječ normalno ne izgubi svaki smisao.

I za izbore je potrebna vjera (po drugi, i svaki, put)

Prije deset godina, tačnije 8. septembra 2010. godine sam pisao na svom blogu tekst sa istim naslovom. Zato se ovaj zove isto tako, samo “drugi put”. Iako je bilo mnogo više izbora, ne mislim da sam ja adekvatan da propratim i komentarišem svaki od njih. Šta više, nisam ja mnogo politički pismen mada živimo u vremenu kada svako za sebe misli da to jeste. Budući da je moja profesija i preokupacija – kao što i samo ime ovog bloga kaže – duhovna stvarnost, pokušaću da iz te perspektive (duhovnost, teologija, Sveto pismo) dam svoje mišljenje o ovoj pojavi.

Ljudi su se oduvijek grupisali i organizovali na određene načine. Šira porodica, pleme, selo, grad, država … Kroz istoriju su se ti oblici razvijali i stigli smo do današnje demokratije kao najkorisnijeg koncepta za najveći broj ljudi. Kao i sve drugo što je ljudsko, i ona je daleko od idealnog i savršenog i uveliko zavisi od korisnika i izvođača, sa obe strane: i onih koji biraju i onih koji su birani. Ako je to tačno onda dolazimo do pitanja karaktera, morala, vrijednosti, pa čak i duhovnosti.

Sa te strane su jako zanimljivi stavovi duhovnih vođa (na Balkanu). Oni veoma rijetko daju svoja (kritička i analitička) mišljenja o djelovanju vladajućih (i ostalih) stranaka. To bi bilo dobro kada bi se poštovao sekularni aspekt i odvojenost vjere i države. Ali to se u potpunosti mijenja pred izbore. Tada duhovne vođe, veoma često, staju na stranu određenih stranaka – po pravilu onih na vlasti – i javno pozivaju i usmjeravaju vjernike u pravcu njihovih biračkih spiskova. Koliko bi ljepše i korisnije bilo da čujemo – za promjenu – od vjerskih vođa da pozovu na ljepše komuniciranje između stranaka, manje sukoba, prljavih političkih poteza i ružnih riječi na koje smo tako navikli u predizbornom periodu da ih smatramo normalnim i poželjnim. Vjerske vođe bi trebalo da upozore protiv kulta vođa, ličnosti, i na kraju, prevelikog uzdanja u čovjeka. Riječi Svetog pisma su veoma jasne: “Prođite se čovjeka, kojemu je dah u nosu, jer šta vrijedi?” Ovim riječima prorok Isaija nije negirao vrijednost čovjeka nego preveliko uzdanje u istog. Sa druge strane, trebalo bi da biramo one najbolje među nama, one koji uistinu vrijede i rade za dobro svih. Naviknuti na pragmatizam oligarhije mnogi će se pitati da li takvi uopšte postoje među nama.

Kada sam zadnji put pisao o ovoj temi, boravio sam u svojoj zemlji. Sada ove riječi pišem hiljaduišeststotina kilometara daleko od svoje kuće. Ova sredina je (politički) malo bolje uređena, ali čovjek je svuda ist. I ovdje je ljudska priroda ista, pokvarena, grešna i sebična (prema učenju Svetoga pisma). Ono što je malo izgrađenije jeste sistem kontrole na svim nivoima. Zapadna Evropa i drugi dio bogatijeg svijeta još se održava na pokradenom bogastvu iz vremena kolonizacije. Ali i to dolazi svom kraju. Možda zato treba da promijenim naslov: “Iza izbora je potrebna vjera.” Ukoliko su politički sistemi i vodeće ličnosti jedino u čemu vidimo izlaz iz krize u kojoj se nalazimo, nećemo daleko stići. Možda do nekih izlaza iz zemlje, graničnih prelaza, gdje će nas opet sresti neki drugi sistemi koji malo nude, a puno traže.

Za kraju ću kopirati par rečenica iz prethodnog teksta: “Ja ću se ipak ove godine na izborima opredijeliti za istu opcije kao i na svim prethodnim. Mnogo mi je lakše povjerovati u Onog koga ne vidim, nego u ove koje vidim i gledam već godinama. Tako da pozivam sve da za sebe lično izaberu Boga, koji jedini može da unese red u život svakog pojedinačnog glasača.”

Kao prvo, ne moram ja ništa!

Već nekoliko godina pišem svoja razmišljanja i dijelim ih na ovoj ovdje platformi. Napravio sam neki svoj raspored da svake srijede objavim po jedan tekst. Tekstovi nisu uvijek rezultat napora mojih moždanih vijuga nego ima i dosta onih koje prenesem sa drugih izvora (knjiga, web stranica, blogova). Ali ovim sedmičnim ritmom sam stvorio jednu vrstu obaveze samom sebi i, ponekad, dodatnog napora i opterećenja. Posebno to primjećujem u ovom periodu kada sam u procesu intenzivnog učenja stranog jezika. Nedostatak onog laganog toka misli koje se slivaju niz moje prste, preko tastature, na ekran kompjutera mi zaista smeta. U nekim trenucima se mozak ukoči i ne može da pronađe pravu riječ za misao koja ostaje u vazduhu. Pa se pitam, šta je to sve trebalo čovjeku u ovim godinama?

Sa druge strane, svakodnevno se suočavamo sa obavezama koje treba da budu ispunjene. Vjerovatno su najnapornije one koje se najčešće ponavljaju. Čak i kada uđemo u rutinu, one znaju da opterećavaju i mi čekamo trenutak da pobjegnemo od istih. Jedan vozač autobusa, zasićen problemima u kući i na poslu, uzeo je autobus i odvezao se stotinama kilometara daleko od svog mjesta boravka. Kampovao je u autobusu i uživao u novonastalom miru i tišini. Kada je pronađen i vraćen nazad, desilo se nešto neobično. Štampa, radio i TV su mu u svojim izvještajima o ovom njegovom činu bili veoma naklonjeni. Dok se u društvu određenih službi vraćao autobus nazad, mnogi ljudi su izlazili pored puta i pozdravljali ga kao heroja. On je u stvari učinio ono o čemu mnogi dugo sanjaju – činilo se kao da je pobjegao od svojih obaveza i problema. Iako svi znamo da se baš ništa ne postiže ovakvim stavom: ono od čega smo željeli pobjeći (loši odnosi, problemi, obaveze) čekaju nas na istom mjestu gdje smo ih ostavili.

Meni lično je pomogla podjela obaveza i poslova u četiri kategorije: važno i hitno, te njihove suprotnosti: nevažno i ono što nije hitno. Međusobnim sučeljavanjem ovih kategorija dobijamo četiri nove podvrste obaveza i poslova:

važno i hitno
važno i nije hitno
hitno i nevažno
nevažno i nije hitno

Klasifikacija obaveza koje nastaju kombinacijom četiri – gore spomenute (važno, nevažno…) – kategorije olakšavaju izvođenje svih obaveza. Prve obaveze koje dobijamo tim putem, važne i hitne (1), traže naše trenutno djelovanje: one se ne mogu odlagati. Druga vrsta, važnih ali ne tako hitnih poslova i obaveza (2) daje nam prostor da izaberemo kada ćemo se njima pozabaviti. Zadaci koji su okarakterisani kao nevažni daju nam mogućnost da ih se potpuno riješimo i to na dva načina. Ono što mora brzo da se uradi, a nije važno – ukoliko za to imate mogućnost – prenesite na nekoga drugog (3). Možda nađete nekoga ko voli više od vas da se bavi takvim stvarima. Na kraju, ono što nije važno i nije hitno (4), možete u potpunosti da napustite. Smatram da u ovu poslednju kategoriju (onoga što nije hitno i nije važno) spada mnogo više pojava oko nas nego što to mislite. U poslednje vrijeme se bavim pokušajima da sve takve pojave koje uzimaju moje vrijeme i energiju uklonim iz svog iskustva. Pronašao sam ih mnogo više nego što biste ikada pomislili da ih ima. A posebno su vezani uz upotrebu kompjutera, interneta i društvenih mreža. Tako izreka “Kao prvo, ne moram ja ništa” čini se da zaista zaživljava u našoj stvarnosti. U suprotnom, uvijek možete da “posudite” autobus javnog prevoza i odvezete se daleko od svojih obaveza i problema. Mada, nisam siguran da će vam klicati, kao u priči, kada se budete vraćali nazad.