Ima drugi car

Od kako smo čuli da je Elizabeta umrla, ima tome već sedam dana, mediji ne prestaju da prave pompu od toga. I nije čudo za medije, oni tako pokušavaju da osmisle razlog svog postojanja. Ono što mene čudi jeste i što se neki hrišćani zanose time i nemaju adekvatno stanovište prema pojavama koje ih okružuju. Moguće da je za nedostatak takvog analitičkog promišljanja razlog nedovoljno provedenog vremena sa Svetim pismo. Ono bi trebalo da nam pruži “osjećanja dugijem učenjem obučena za razlikovanje i dobra i zla” (Jevrejima 5:14).

Neko će reći kako ovdje nije u pitanju ni dobro ni zlo, nego jednostavno smrt jedne uticajne žene, koja je za dugi niz godina obilježila epohu … itd. Međutim, sam koncept kralja i kraljica nije baš najbolji, bez obzira na romantičarsku notu koju vuče za sobom. Ideja kako neko treba i može da vlada nad drugima samo zbog toga što je, opet, neko drugi – njegov predak – osvojio tu vlast (najčešće krvlju i mačem), nije nimalo pravedna ni biblijska. Njom se prihvataju argumenti koji se kreću od božanskog prava do izuzetnosti porodice (“plava krv”) i posebnosti pojedinca (mesijanski kompleks). Kroz istoriju jevrejskog naroda, Bog se stalno opirao ovom obliku uprave nad ljudima. Prema mom čitanju i razumijevanju Biblije, bilo je ta najviše zbog nemogućnosti Božjeg uticaja na izbor lidera jer se on svodio na jednu porodicu, naslednim putem.

Razumljivo je da mi živimo u nekom drugom vremenu i da su današnji odnosi crkava i država, svjetovnog i svetog drugačiji. Ali moram priznati da me svaki put čudi kada hrišćani slijepo slijede običaje sekularnog svijeta. Razumijem ja i ono “o pokojniku sve najbolje” pa sad ova teta ispade najveći hrišćanin na svijetu. Možda i jeste, ko sam ja da sudim o njenoj vjeri?

Ali nekako mi ta diskrepancija između “njihovih” i “naših” uvijek pada u oči. Političari i vođe zapada su svi neke velike demokrate, čovjekoljubi i humanisti, a svi ovdašnji, naši, su ratni zločinci i lopovi! Čini mi se kako još od smrti Josipa Broza hrišćanska crkva na ovim prostorima se prema svojoj vlasti postavlja, u najboljem slučaju ambivalentno. Koristi je prema potrebi i podržava kada ona ispunjava njene ciljeve. U tom pravcu vidimo i dijeljenje ordena u jednoj od crkava. Koliko god treba izbjeći nacionalizam isto vrijedi i za, ono o čemu se često danas govori, autošovinizam. Jer čim jedan narod počne svoje da uzdiže, javlja se drugi koji pita “Zar i naši nisu dovoljno vrijedni i dobri?” “Nacionalizam nikada u istoriji nije bio samo ljubav prema svom narodu; on je bio uvijek i mržnja nekog drugog naroda,” pisao je Dobrica Ćosić još 1992. godine dodajući kako “ta mržnja može biti i nepravedna i izraz zabluda.” Prema jevanđelju, mržnja je sve samo ne vrlina. Možemo mrziti loše pojave ali ne i ljude. Hristos poziva da se vole, čak i neprijatelji (jev. po Mateju 5:44, po Luki 6:27.35). S obzirom da slabo uspijevamo u umjerenosti, politikanstvo i strančarenje treba napustiti. Zato je najbolje za hrišćane svih zemalja da teže carstvu nebeskom kao svojoj glavnoj domovini. Ono što su apostoli govorili nekad, treba da odzvanja jasno i glasno i danas: “Ima drugi car, Isus” (Djela 17:7b).

Za šta umrijeti?

U šta će ko potrošiti svoje Bogom dane, svako za sebe određuje. Mučno mi je jedino kad nam to određuje neko drugi. Ratovanje, na primjer … K'o dijete sam živio za pušku i radov'o se vojsci, dok nisam shvatio šta to sve napravi u životima drugih. Još kad sam shvatio da ono za šta su se moji djedovi borili sada više ne vrijedi pa ih današnje istorijske čitanke stavljaju na pogrešnu stranu. A oni koji sve to započnu rijetko kad ispaštaju. Sigurno, postoje pravedni ratovi; mada nije jednostavno razlučiti da je to baš onaj u kome mi učestvujemo. Najgore od svega što su posledice svih ratova uvijek smrtonosne.

Način kako Šehaga, karakter iz Selimovićeve Tvrđave, žali za sinom dezerterom koga su izdali drugovi najbolje opisuje moju misao:

“Blesavi sine, grdio ga mrtvog, zašto li pogibe, za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog zlatne jabuke iz priče, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz života, žalio bih ali razumio. Ali, šta je ovo, nesrećni sine? Za đeriz, za razbojnike, za otimačinu tuđe zemlje? Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje čisto srce?”

O pisanju bloga

Mnogobrojne obaveze i tok života me je poprilično odvojio od ovog mog hobija, pisanja (bloga). Pokušavajući da reorganizujem životne prioritete, želim i ovom svom interesu da vratim raniju važnost, kada sam sedmično objavljivao bar jedan tekst, prvenstveno sebe radi. Naravno, bilo je ugodno dobiti povratne misli nekih od vas, one male grupe ljudi koji su još uvijek usmjereni ka tekstu u svijetu slike, bilo pokretne ili statične. Čini mi se da oni koji pišu to ne rade zbog potencijalnih čitalaca koliko zbog ugodnog nizanja smislenih karaktera, na listu papira ili danas ekranu kompjutera. Taj oblik stvaranja, ili riječima drevnog cara Solomuna, “taj mučni posao koji Bog dade sinovima ljudskim da se muče oko njega” (Knjiga propovjednikova 1:13) ima sličnost sa porađanjem. (Upravo završih razgovor sa svježim ocem koji iščekuje poziv iz bolnice). Konačni ishod je takav da se na kraju zaborave muke koje su mu prethodile. “Žena kad rađa trpi muku; jer dođe čas njezin: ali kad rodi dijete, više se ne opominje žalosti od radosti, jer se rodi čovjek na svijet” (jev. po Jovanu 16:20).

pixabay.com

Drugi problem je napravila platforma koju koristem za pisanje. Prije nekog vremena, WordPress je klasično uređivanje postova zamijenio onim što je nazvao block editorom. Čini se da sam ostario jer mi ova novost nije bila ugodna. Trebalo je navikavati se na novi izgled, druge komande, pretraživati i učiti kako da se šta uradi. Sreća u nesreći je što iza sedam gora i iza sedam mora može da se uključi opcija izbora:
Block editor
Classic editor

Jedno vrijeme sam bio zadovoljan tom mogućnošću ali sada se upuštam u ovaj novi izazov. Povjerovaću da je ova opcija bolja i korisnija i za nas, amaterske blogere. Tako da od sada možete očekivati češće objave na ovom blogu, koji je bio skoro pa “zamro”. O čemu ćete moći čitati? Pa o onome što čitam, o događajima iz mog života, tuđe tekstove i prepise zanimljivih tuđih misli, kao i moja razmišljanjima. Ranije sam bio mnogo strožiji prema tekstu i prema svojim čitaocima, smatrajući da ovdje treba da budu samo oni tekstovi koji mogu da budu od koristi, daju rješenja, odgovore na potrebe … Znam, znam; reći ćete da sam se zanosio mesijanskim kompleksom ali, ne zaboravite, bio sam mlad. A to svi mladi ljudi misle da trebaju da rade.

Jednom kad sve ovo bude juče

Ovih dana sam primio email sa sledećim sadržajem, “Poštovani kada prođe ovaj virus uz Božiju pomoć, onda ću … ” i onda ta osoba spominje planove koje planira da ostvari poslije “vanrednog stanja.” Tako mi ljudi uglavnom živimo. Stalno u nekom iščekivanju boljih okolnosti i sretnijih vremena. A vrijeme ide, prolazi i ne čeka. Čak i sada mnogi razmišljaju kako da se prođe kroz sve ovo, a da se lični komfor i udobnost ne oštete. Jedni imaju očekivanja sa zemlje, drugi sa neba; ali u suštini nema puno razlike. 

A šta ako ovaj što je poslao email ne dočeka trenutak kada virus prođe? Šta ako ga neki inficirani a nepažljivi stanar iz njegove ulice zarazi? I baš za njega ne bude respiratora, ne bude lijeka? Šta ako sve prođe, i brže nego što on misli, a onda ga životni put odnese na neku drugu stranu i on zaboravi na sve svoje planove i želje iz prošlih vremena? Šta ako … Znam, znam; mnogo je nagađanja i mnogo mogućnosti, kako pozitivnih tako i negativnih. Suština je da nam je dato ovo vrijeme. 

U Svetom pismu, u Jevrejima poslanici apostola Pavla, postoji jedna misao koju on spominje dva puta, a tiče se adekvatne upotrebe danog nam vremena: “Danas ako glas Njegov čujete, ne budite drvenastih srca” (Jevrejima 3:15, 4:7). On ovdje misli na ljude koji osjećaju u svom iskustvu želju i potrebu za nečim što prevazilazi ovozemaljsku, ograničenu stvarnost, ali oklijevaju i odlažu tu odluku, to traganje, za neko bolje vrijeme.  

Daleko bilo da želim slutiti o zlu na kolektivnom ili ličnom planu. Želim vama, kao i svima u našoj državi, i na ovom svijetu, sve najbolje. Ali ne čini se da će globalna kretanja ići mnogo pozitivnijim tokom. Zato podsjećam, kako sebe tako i druge, da nam je dano jedno vrijeme – kakvo god da je – i treba mudro da ga iskoristimo. Istom, gore spomenutom, autoru se pripisuju i sledeći riječi: “Postavio je naprijed određena vremena i međe njihovog življenja da traže Gospoda, ne bi li Ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga od nas” (Sveto pismo, Djela apostolska 17:26-27). 

Dakle, danas; kakvo god da je, naše je. Šta ćemo učiniti od njega i sa njim?