Jednom kad sve ovo bude juče

Ovih dana sam primio email sa sledećim sadržajem, „Poštovani kada prođe ovaj virus uz Božiju pomoć, onda ću … ” i onda ta osoba spominje planove koje planira da ostvari poslije “vanrednog stanja.” Tako mi ljudi uglavnom živimo. Stalno u nekom iščekivanju boljih okolnosti i sretnijih vremena. A vrijeme ide, prolazi i ne čeka. Čak i sada mnogi razmišljaju kako da se prođe kroz sve ovo, a da se lični komfor i udobnost ne oštete. Jedni imaju očekivanja sa zemlje, drugi sa neba; ali u suštini nema puno razlike. 

A šta ako ovaj što je poslao email ne dočeka trenutak kada virus prođe? Šta ako ga neki inficirani a nepažljivi stanar iz njegove ulice zarazi? I baš za njega ne bude respiratora, ne bude lijeka? Šta ako sve prođe, i brže nego što on misli, a onda ga životni put odnese na neku drugu stranu i on zaboravi na sve svoje planove i želje iz prošlih vremena? Šta ako … Znam, znam; mnogo je nagađanja i mnogo mogućnosti, kako pozitivnih tako i negativnih. Suština je da nam je dato ovo vrijeme. 

U Svetom pismu, u Jevrejima poslanici apostola Pavla, postoji jedna misao koju on spominje dva puta, a tiče se adekvatne upotrebe danog nam vremena: “Danas ako glas Njegov čujete, ne budite drvenastih srca” (Jevrejima 3:15, 4:7). On ovdje misli na ljude koji osjećaju u svom iskustvu želju i potrebu za nečim što prevazilazi ovozemaljsku, ograničenu stvarnost, ali oklijevaju i odlažu tu odluku, to traganje, za neko bolje vrijeme.  

Daleko bilo da želim slutiti o zlu na kolektivnom ili ličnom planu. Želim vama, kao i svima u našoj državi, i na ovom svijetu, sve najbolje. Ali ne čini se da će globalna kretanja ići mnogo pozitivnijim tokom. Zato podsjećam, kako sebe tako i druge, da nam je dano jedno vrijeme – kakvo god da je – i treba mudro da ga iskoristimo. Istom, gore spomenutom, autoru se pripisuju i sledeći riječi: “Postavio je naprijed određena vremena i međe njihovog življenja da traže Gospoda, ne bi li Ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga od nas” (Sveto pismo, Djela apostolska 17:26-27). 

Dakle, danas; kakvo god da je, naše je. Šta ćemo učiniti od njega i sa njim?  

Covid-19

Svjedoci smo ponovnog globalnog straha zbog nove pandemije. Mnogo je različitih stavova prema ovoj pojavi. Jedni u ovome vide još jednu u nizu zavjera farmaceutske industrije kojoj je cilj bogaćenje tih korporacija. Usko povezano s ovome je zloslutno optuživanje svjetskih moćnika iz sjenke koji, sarađujući sa stručnjacima iz laboratorija, planiraju smanjenje ljudske populacije preko bolesti radi dosezanja resursa za svoje korporacije. Drugi opet u ovome vide znakove kraja ljudske civilizacije prorečene u svetim spisima mnogo godina ranije. Zbog vlastite nepromišljenosti i (po)grešnog smjera ljudi se blizu istrebljenja koje su sami uzrokovali, a potpomognuti nebeskim silama. Za treće je ovo samo još jedan u nizu prirodnih evolutivnih procesa kojeg smo doživjeli mnogo puta ranije u našoj istoriji. Vodeći se Hegelovom dijalaktikom, šta god da se desi idemo naprijed – polako ali sigurno. Brige, kao i uvijek, rastu sa nedostatkom informacija. Prije mog nedavnog puta van zemlje gdje živim, moja majka je podijelila svoje brige i strahove, te savjetovala da je bolje da ne putujem. Zato ovdje dijelim neke od poslednjih informacija iz jedne od ozbiljnih medicinskih ustanova.
„U decembru 2019. godine, novi i agresivni oblik respiratorne infekcije je otkriven u Wuhanu, kineskoj provinciji Hubei i nedavno je nazvan COVID-19. Virus potiče iz grupe korona virusa i iz iste je porodice kao i virus koji je uzrokovao epidemiju SARS-a u 2002. i 2003. godini.
Prenos ovog virusa se dešava kroz kašalj ili kihanje zaraženih ljudi koji kasnije dobiju pristup tijelu kroz pluća. Simptomi uključuju povišenu temperaturu, kašalj, bolove u mišićima, kratkoću daha i umor; neki pacijenti mogu imati i dijareju, a drugi male ili nikakve simptome. Napredovanje bolesti može voditi do teške upale pluća sa razaranjem plućnog tkiva i smrću. Bolest se proširila van Kine i ne postoji način da se predvidi koliko je rasprostranjena i kako teška situacija može nastati. Mnoge zemlje su usvojile mjere za suzbijanje širenja, uključujući i stvaranje karantina za oboljele. Vremensko razdoblje karantina (izolacije od drugih) je dvije sedmice.
Još uvijek ne postoji vakcina, a liječenje je siptomatsko. Trenutno nema poznatih antivirusnih lijekova za COVID-19. Proizvodnja vakcine, iako je prioritet, može potrajati i do godinu dana dok se ne dokaže djelotvornost i sigurnost. Pouzdani izvori nadgledanja primijetili su da oni koji nisu imali imunizaciju protiv gripa imaju teže simptope i lošije ishode. Teško je tačno procijeniti smrtnost od ovog virusa jer nije prijavljen svaki slučaj, ali se trenutno procjenjuje oko 2%.
Predlaže se praktikovanje standardnih mjera predostrožnosti, kao što su:
  • Često perite ruke sapunom i vodom ili sredstvom na bazi alkohola.
  • Kišite i kašljite u sklopljenim rukama uz maramice. Koristite maske dok putujete. Ako se nađete u okolnostima gdje ljudi kašlju i kišu u neposrednoj blizini, ne oklijevajte da koristite masku (aerodromi, kabina aviona, tržni centri, učionice i druga okupljanja).
  • Održavajte socijalnu distancu – najmanje jedan metar između sebe i drugih ljudi. Izbjegavajte bliske kontakte sa onima koji kašlju ili šmrču.
  • Izbjegavajte dodirivanje i trljanje nosa, očiju i usta.
  • Ako se razvije kašalj i doživite promjene u disanju, potražite medicinsku pomoć i podijelite svoju istoriju putovanja sa zdravstvenim radnikom.
  • Izbjegavajte otvorene prodavnice i direktni kontakt sa životinjama i životinjskim proizvodima.
  • Praktikujte mjere bezbjednosti hrane: dobro skuvana hrana, čisti proizvodi, pasterizovano mlijeko)
  • Izbjegavajte putovanja u endemska područja. WHO ne preporučuje putovanje u Kinu.
  • Ako mislite da ste bili izloženi putovanjem ili kontakom sa zaraženom osobom, potražite savjet od svog ljekara. Obavezno podijelite svoju istoriju putovanja.“
Uvijek postoje razlozi za brigu, ali postavlja se pitanje ima li mjesta panici. Pokušaji umirivanja ljudi kada postoje globalni problemi često se posmatraju kao još jedan od načina pokoravanja masa. Ali kao hrišćanin i teolog, ovdje se obraćam svima onima koji vjeruju u Boga. Ukoliko vjerujete da On postoji, možemo li i u ovako kriznim trenucima imati povjerenja u Njega? To ne znači ignorisanje stvarnosti niti zanemarivanje predostrožnosti. Govorim o miru koji se može steći posjedovanjam uvjerenja da „Neko to od gore vidi sve.“ A da On nije u poslu onih kojima je cilj smanjivanje populacije, ako takvi postoje. Jevanđelje tvrdi da On dođe da donese „život i izobilje“ (jev. po Jovanu 10:10). Želim vam da doživite mir koji prevazilazi svaki um, kojeg su mnogi iskusili i vjeruju da je moguć bez obzira na  okolnosti života.

Novogodišnja čarolija

Jedno od najvećih razočarenja tokom odrastanja je shvatanje kako ne postoji čarolija. Bilo je tako ugodno sanjati o pronalasku Aladinove lampe ili bilo koje slične čudesne naprave. Dobro, bile bi dovoljne i čarobne riječi koje samo posebni saznaju. U svakom slučaju, čarobne lampe i magične riječi treba da riješe sve što želimo da se riješi. Kod starijih je to posao; ako ne posao onda može i novac, ne mora nužno posao. Kod još starijih zdravlje; kod mlađih ljubav; kod još mlađih škola, a kod najmlađih igračke. Većina naših želja se kreće negdje u ovom spektru. Neke naše želje se nikad neće ostvariti – ko zna, možda je to i dobro. A za mnoge druge, ne moramo čekati Novu godinu.

Sad, ne želim da dalji dio ovo teksta zvuči kao iz knjige „uradi sam.“ No koliko god te knjige djelovale dosadno, ima u njima dio istine: on se uglavnom odnosi na sam naslov. Znam da naše okruženje ima veliki uticaj na mnoge od naših mogućnosti. Ali pokušajmo svojim postupcima uticati na svoj život. Npr., šta god radili, odlučimo da to radimo dobro. Siguran sam da će prije ili kasnije – vjerovatno kasnije – neko primijetiti ono što radite i ponuditi vam da to, ili nešto slično, raditi ozbiljnije, više i u timu sa drugim ljudima. Dio onog savjeta koji je sveti Sava dao lijenoj ženi i dalje je jako aktuelan: „Porani Jelo i odocni Jelo, i porašće ti klupko Jelo.“ Naučite da ustajete ranije, pod uslovom da ste legli na vrijeme. Budite iskreni i pošteni, bez obzira što vam govore kako je to davno prestalo biti popularno. Unesite u svoj život pozitivne promjene ukoliko očekujete pozitivne rezultate. Najluđa noć zna da donese i lude posledice, zato i kad proslavljate, slavite mudro. Čitajte više, a u ekrane gledajte manje. Jedite umjereno i zdravo, a krećite se češće.

Ovdje ću stati. Ako ste čitali, vjerovatno ste odavno poželjeli da nađete čarobnu lampu. Na žalost, ona ne postoji. Zato ovo što pišem govorim i samom sebi. Nadam se da će mi određene odluke i neke promjene pomoći da u narednoj godini nešto od svojih misli zapišem češće na ovom mjestu. Zato krećem sad, a vama želim sretnu Novu godinu!

Sretno vještice!

Društvene mreže imaju čudesnu sposobnost da nevažne događaje učine važnim, a onim važnim smanje ili povećaju značaj u zavisnosti od broja „šerovanja linkova“. Njihova viralnost – a ne istinitost i korisnost – čine ih čitljivim i dostupnim. To važi i za današnji datum, 31. oktobar, kada različite grupacije obilježavaju njima važne praznike. Tako se u Indiji danas proslavlja nacionalni dan jedinstva. U Kambodži se obilježava rođendan kralja oca. Katolička crkva se sprema za obilježavanje praznika svih svetih, dok u pravoslavlju se danas opominju apostola Luke, jevanđelista i, prema istočnoj tradiciji, ikonopisca. Protestantske denominacije koje još uvijek održavaju svoju vezu sa korijenima reformacije sjećaju se dana kada je Luter zakucao svojih 95 teza na vrata vitenberške katedrale. Istog dana se dešava i tzv. Halloween, na neke jezike preveden i kao dan, ili bolje rečeno, noć vještica.

O porijeklu i istoriji ovoga dana je mnogo pisano. Veza sa religijom druida, tamnim i mračnim ritualima, žrtvovanje bogu Samhainu (ili Samanu??), fokusu na mrtvima (zanimljivo je ovo uporediti sa sličnim naglaskom nekih tradicionalnih crkava) … je prilično poznata i možete je pronaći u svim enciklopedijama i člancima o ovoj tematici. Osnovne karakteristike se kreću od autentičnog i stvarnog zanosa misterioznim i mračnim silama tame do kulturološkog i zabavnog oblačenja kostima, ukrašavanjem bundeva, strašnih priča i horor filmova. Međunarodnu popularnost su ove aktivnosti stekle promovisanjem kroz filmove i nekritičkim usvajanjem od strane drugih kultura. U tom pravcu je zanimljiva pojava sasi dana ili na portugalskom Dia do Saci čime neke brazilske nevladine organizacije žele da se odupru amerikanizaciji i globalizaciji, te pokušavaju da održe vlastiti foklor, običaje i kulturu.

Na našim područjima, ili bar na društvenim mrežama, je vidljivo slično probuđenje. Sve više nailazim na one koji u ovom internacionalnom kulturološkom fenomenu vide napad na njihove kolektivne duhovne vrijednosti. A pošto je napad najbolja odbrana zato se Halloween satanizuje (a čini se da mu ne treba mnogo 🙂 i posmatra kao jedan od najvećih problema sa kojima se danas – bukvalno danas – susrećemo mi i naša djeca. Daleko da branim i afirmišem Noć vještica kao takvu. Moja uvjerenja možete prepoznati u tekstovima ovog bloga gdje zastupam jevanđeoske vrijednosti i težim da one zažive u mom životu i iskustvu. Ali mislim da to ne znači frontalnu borbu protiv svega i svakoga sa čim i kim se ja ne slažem i u šta ne vjerujem.

Ukoliko vjerujemo da iznad nas postoji božanstvo koje se, igrom slučaja, našlo baš na našoj strani (ili mi na Njegovoj), zanimljivo je da se Ono čini mnogo tolerantnijim na mnoge negativne pojave i ljudske ludosti nego što su to Njegovi nazovi sledbenici. Čak i kada govorimo o hrišćanima, mogu se pronaći slične paralele. Čini mi se da se u ovom kontekstu mogu vrlo korisno upotrijebiti riječi fantastičnog Marinka Madžgalja iz jedne od najpoznatijih sekvenci u seriji Crni Gruja. Kada susreću turskog špijuna (Dragan Jovanović) prerušenog u pravoslavnog sveštenika, on lobira za Boleta riječima:

„Mi više nismo kicoši na crkvu, mi smo se sad prosvetlili i sekularizovali …“

U ovim riječima ima tako mnogo istine! Oni koji su do juče bili veliki protivnici crkve i svega duhovnog, sada su odjednom veliki pobornici i zagovornici crkvenih i vjerskih vrijednosti. U isto vrijeme, često je životni stil takvih mnogo više sekularan nego duhovan, dok postoji samo veza sa tradicionalnim i sa revnovanjem. A ovakav oblik revnovanja, prema riječima apostola Pavla „nije po razumu“ (Sveto pismo, Rimljanima poslanica apostola Pavla 10:2). Isto kao što su se prije tridesetak i kusur godina u odorama ateizma protivili vjernicima sada se to isto čini samo što je meta promijenjena. Meta su sad nevjernici, vješci i vještice … a plašim se kako ne treba mnogo vremena i neprilika da to postanu i vjernici, samo drugačijeg folklora, tradicije i denominacije.

Osvrćući se na sličan problem sukoba vjere i nevjere, morala i strasti, u kome mu se čini da ovo drugo pobjeđuje, Meša Selimović piše:

„… poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve grešne, ili kaznu, da ih urazumi? Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ Božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti? … Da nije suviše suho i neprivlačno ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprostavljamo čarima pradavnih doziva? … Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svim grešnim ljudima.“ 

Kada posmatramo pojave oko nas, potrebno je razlučiti kulturološke obrazce i slike od stvarnih negativnih duhovnih sila i njihovog obožavanja. Nije uvijek jednostavno i lako otkriti laž; zato je korisnije provoditi vrijeme u traganju za istinom. Posebno je upitno nekritično usvajanje tuđih kulturnih obrazaca. To je veći problem od samog napada i omalovažavanja svega onoga što je drugo i drugačije. Pozitivno će biti mnogo lakše usvojeno promovisanjem dobrog i ispravnog nego kritikovanjem lošeg i pogrešnog. Zato podijelimo jevanđelje na adekvatan način i ono loše će izgubiti svoju draž.

Smrt britanskog čuda

Sutra je tačno mjesec dana od kada nisam napisao ništa na svom blogu. Čini mi se da je to najduži period u proteklih devet godina koliko pišem na ovoj (wordpress) platformi. Nije razlog da nemam ideja niti događanja nego se ne uspijevam nositi sa vremenom. Nekako mi jako lako “isklizne iz ruku” i ne uspijem da uradim ono što nije neophodno a što bih volio. Ali evo, prije dva dana je umro još neko i to me podstaklo da pišem. 

Prije dvadeset i tri godine (18. mart 1996) pjesma Firestarter engleske tehno grupe The Prodigy je objavljena. Samo šest mjeseci kasnije, upisujući elektrotehničku školu u Banjaluci, ja ću saznati da ona postoji. Izvor tih informacija je bio moj drug iz razreda Dejan. On je bio prvi i jedini “raver” u razredu i za svoj muzički pravac je bio tretiran slično kao i ja zbog svoje vjeroispovijesti. Jedni su slušali narodnjake, a drugi rock – izuzimam Bojana koji nam je ispirao mozak igrom riječi koje je uklapao u muziku Voodoo Popeye. Mada, za moj pojam, ovo poslednje nije ni muzika ni pjevanje. 

Maskota i plesač ove grupe, Keith Flint, po kome je ona bila prepoznavana je bio predmet rasprave između mene i Dejana. Ja sam odrastao uz jasne granice dobra i zla zasnovane na jevanđelju. Imidž ovog plesača je bio sve suprotno tome. Njegova obojena kosa u obliku rogova i mnogobrojni piercing po licu nisu bili ade kvatan model za jednog klinca. Glumio je neonskog demona i bio veoma uspješan u tome. Dejan me uvjeravao kako on pomaže starima i čita Bibliju, te da izgled zna da prevari. Mene su privlačili ti “bitovi i semplovi,” tim više što sam iz sela od roditelja poslan u grad da naučim nešto o kompjuterima. A ovo je bila muzika, koju su pravili na kompjuterima – šta god to značilo. Međutim poruke pjesme su mi postavljala brojna pitanja i izazivala moje razumijevanje hrišćanstva. 

“Čudaci” su pjevali o “magic people, voodoo people.” Spot ove pjesme jasno aludira na okultizam, vještičarenje i misticizam. Voodoo religija je porijeklom iz Afrike, a danas se najčešće javlja u sinkretističkom obliku afričkih, katoličkih i lokalnih domorodačkih tradicija. Njeni sledbenici možda nikad nisu vidjeli voodoo lutku, najpoznatiji element ovog vjerskog puta, ali The Prodigy je tu vrstu misticizma i onostranosti želio da prenese, što je jako suprotno jevanđeoskom konceptu. Usko povezano traganje za onostranim vidi se i u pjesmi “Out of Space.” Nije to naučno istraživanje svemira već susret sa drugom vrstom koji treba da promijeni naš um. Poruke i smisao pjesama “Breathe” i “Fire” najbolje opisuje riječ “agresivnost.” Ideju koju nosi pjesma Smack my Bitch Up, sa trećeg i poslednjeg albuma, ne treba bi objašnjavati. Vjerovatno to u nekom, meni stranom, konceptu umjetnosti nosi neku  posebnost. Za djecu, čiji su roditelji tek nedavno odložili svoje oružje, tačnije posakrivali ih do SFOR-ove akcije „Žetva“, ovo je bio njihov način ispoljavanja nasilja i agresije, sputavanih tokom godina rata. Njihov hit “Firestarter”, prema riječiam Liama (vođe ovog benda koji je prviobjavio da je Keith izvršio samoubistvo) govori o Keithovoj ličnosti: 

”Keith’s personality. The song is Keith’s personality. That’s it. Plain and simple. A lot of people can relate to different lyrics in that song but I know when he was writing that song, he was talking about himself. Like the lyric mind detonator. Speaking about Keith. He’ll think about something until it just does his head in so much that it’ll be a big problem. Keith thinks a lot; he thinks too much, you know. He used to smoke too much weed. He’s calmed down now. Mind detonator is a lyric that just describes Keith really well.”

Slijedeći ideju “o pokojnicima sve najbolje” nije mi namjera ocrnjivanje bilo koga ili bilo čega. Mnogobrojni portali prenose tekstove koji slave dolazak ove muzičke grupe u zimu ’95 u Srbiju kao znak otvorenosti vanjskog svijeta i njihovog interesa za stanje u toj zemlji. Ako je taj muzički događaj trebao da bude podrška mladim ljudima koji su patili pod ondašnjim režimom, danas bi tom logikom u Beogradu trebalo organizovati svojevrsni Woodstock. Naši roditelji su se pokušavali snaći u zemlji koja je iščekivala mir. Najgore je prošlo, vjerovali su, prepuštajući često svoje potomke da burne tinejdžerske godine prebrode uz agresivne zvuke tehno muzike. Naknadno je lako pametan biti, ali nije to muzika koju bih kao roditelj i kao hrišćanin volio da moja djeca slušaju. Ako me uopšte budu pitala.

Ako je tačna ona novozavjetna izjava da “usta govore ono čega je srce puno”, onda je možda malo lakše razumjeti smrt samoubistvom u 49. godini života. Zašto svjetska slava, uspjeh u muzici i mototrkama, te bogatstvo procijenjeno na 15 miliona dolara nije donijelo mir i zadovoljstvo u život ovog čovjeka? Savjetuju nas kako nasilje i agresivnost ne treba zadržavati u sebi: on to sigurno nije radio nego je to širio i dijelio sa drugima. I opet nije uspio da se izbori sa istim nego je doživio kraj kakav ne bismo poželjeli nikome. Možda je rješenje u jednog drugoj novozavjetnoj izjavi: “Mir svoj ostavljam, mir svoj dajem vam.” Tačnije, čvrsto vjerujem da se rješenje može pronaći u najvažnijoj novozavjetnoj ličnosti, u susretu sa Njom, prihvatanjem Njegovih vrijednosti i uspostavljanjem zajedništva sa Njim.