Oče, gdje si?

Kao dječak nisam mogao da podnesem rep muziku. Moje konzervativno vaspitanje nije moglo da proguta način oblačenja i životni stil onih koji su promovisali ovaj muzički žanr. Nisam ni danas pobornik ove muzike ali mi se čini da postoje mnoge pjesme ovog žanra koje postavljaju izuzetno važna životna pitanja. Jedna od takvih je i pjesma „Papaoutai“ od belgijskog izvođača poznatog pod umjetničkim imenom Stromae (ime dolazi od „maestro“ sa francuskog šatrovačkog jezika). Naziv pjesme je takođe igra riječi i potiče od pitanja „Papa où tu es?“ (Oče, gdje si?) U videospotu koji je pogledan više od 690 miliona puta prikazan je dječak koji pokušava da komunicira sa svojim ocem. Otac, koga glumi Stromae, se ponaša kao lutka, potpuno je beživotan i nepokretan. Dječak kroz prozor vidi roditelje sa djecom dok je njegov otac potpuno nedostupan: sve što dječak posjeduje je njegova figura. 

Stromae je rođen kao Paul van Haver, majka mu je iz Belgije a otac porijeklom iz Ruande. Rano je počeo da se interesuje za muziku, učio solfeđo i sviranje bubnjeva. Počinje da piše i objavljuje svoje pjesme na youtube. Proslavlja ga prvi hit Alors on danse (2010) i omogućava mu saradnju sa poznatim muzičarima, mnoge nominacije i par nagrada. Pjesma „Papaoutai“ je izraz njegovog teškog životnog iskustva. Kada je imao devet godina, 1994. godine, njegov otac odlazi u posjetu svojim rođacima u Ruandu. To nije bio najbolji trenutak jer tada u Ruandi bjesni rat između plemena Tutsi i Hutu. Njegov otac se ne pojavljuje, a majka krije tu činjenicu čak tri godine, nadajući se da je živ i da će se jednog dana vratiti. Tek tri godine kasnije on shvata da mu je otac umro. Zato u pjesmi ponavlja pitanje,

Où t’es, papa où t’es?
Où t’es, papa où t’es?
Où t’es, papa où t’es?
… Maman dit que lorsqu’on cherche bien
On finit toujours par trouver
Ah sacré papa
Dis-moi où es-tu caché?
Ça doit, faire au moins mille fois que j’ai compté mes doigts

„Oče, gdje si, gdje si …
mama kaže kada dobro tražimo,
da na kraju uvijek pronalazimo (aluzija na tekst iz jevanđelja)
O, tata
reci mi gdje se kriješ? 
Najmanje hiljadu puta sam brojao prstima“ 

U sredini smo sedmice kada hrišćani obilježavaju praznik Hristovog vaskrsenja. Gregorijanski datum je prošao, a julijanski je pred nama. U isto vrijeme, veliki dio svijeta nalazi se u karantinu zbog pandemije virusa. Kao nikada ranije, pitanje iz ove pjesme postaje relevantno ako ga upućujemo „nebeskom“ ocu. Zašto Bog, ako postoji, dopušta ovakve događaje, je drevno ljudsko pitanje. Jedan prijatelj koji prolazi kroz tešku roditeljsku muku razmišlja glasno: „Nevidljiv, tih, zagonetan, kontroverzan, nerazumljiv, pristupačan jedino putem teško komplikovane eksegeze grčkog i jevrejskog teksta starog nekoliko hiljada godina, Bog kojemu se godinama možeš moliti, danonoćno, bez da ti ikada konkretno, jasno, razumljivo odgovori.“  Neki uspijevaju da žive s ovakvim i sličnim pitanjima, pronađu neka svoja rješenja; drugi napuštaju i samo traganje za odgovorom, povrijeđeni i ogorčeni. 

Bez želje da olako govorim o tuđoj patnji i muci, želim usmjeriti pažnju na jedan detalj vezan uz spomenuti hrišćanski praznik. Možda se tu može pronaći ako ne odgovor, onda bar slično pitanje. Dva od četiri jevanđelja spominju jedno čudno Hristovo pitanje, veoma slično ovom našem. Na aramejskom jeziku one zvuče nešto kao „Eloi, Eloi lama sabahtani?“ a znače „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ U trenutku kada je Hristos postavio to pitanje, On nije mogao da vidi preko groba. Njegovo pitanje ostavlja prostor za postavljanje pitanja dok prolazimo kroz teške periode življenja. Bilo bi korisno ako bi mogli nastaviti da hodamo, čak i bez dobijenog odgovora. Ili rečeno poznatim riječima Čerčila, „Ako prolaziš kroz pakao, nastavi da hodaš.“ Onaj što je na krstu postavio pitanje je nadvladao i smrt. U tome je suština praznika koji ukazuje na nadu i kada se ona ne vidi.

„Proroci svi jednoglasno proriču dobro caru“

Tada car Izrailjev sabra oko četiri stotine proroka, i reče im:
– „Hoću li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ću se okaniti?“ A oni rekoše:
– „Idi, jer će ga Gospod dati u ruke caru.“ A Josafat reče:
– „Ima li tu još koji prorok Gospodnji da ga pitamo?“ A car Izrailjev reče Josafatu:
– „Ima još jedan čovjek, preko kojega bismo mogli upitati Gospoda; ali ja mrzim na nj, jer mi ne proriče dobra nego zlo; to je Miheja sin Jemlin.“ A Josafat reče:
– „Neka car ne govori tako.“ Tada car Izrailjev dozva jednoga dvoranina, i reče mu:
– „Brže dovedi Miheju sina Jemlina.“
A car Izrailjev i Josafat car Judin sjeđahu svaki na svojem prijestolu obučeni u carske haljine na poljani kod vrata Samarijskih, i svi proroci prorokovahu pred njima. I Sedekija sin Hananin načini sebi gvozdene rogove, i reče:
– „Ovako veli Gospod: ovijem ćeš pobosti Sirce dokle ih ne istrijebiš.“ Tako i svi proroci prorokovahu govoreći:
– „Idi na Ramot Galadski, i bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke.“ A poslanik koji otide da dozove Miheju reče mu govoreći:
– „Evo, proroci proriču svi jednijem glasom dobro caru; neka i tvoja riječ bude kao riječ njihova, govori dobro.“ A Miheja reče:
– „Tako da je živ Gospod, govoriću ono što mi Gospod kaže.“  I kad dođe k caru, reče mu car:
– „Miheja! hoćemo li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ćemo se okaniti?“ A on mu reče:
– „Idi, bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke.“ A car mu reče:
– „Koliko ću te puta zaklinjati da mi ne govoriš nego istinu u ime Gospodnje?“ Tada reče:
– „Vidjeh sav narod Izrailjev razasut po planinama kao ovce koje nemaju pastira; jer reče Gospod: ovi nemaju gospodara; neka se vrate svak svojoj kući s mirom.“

Sveto pismo

Jevanđelje srijedom: Matej 25. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadesetpeto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži tri cjeline. Prvih trinaest stihova sadrži tekst poznat kao Priča o deset djevojaka. Od četrnaestog do tridesetog stiha zapisana je Priča o talentima, a do kraja ovog poglavlja slijedi tekst o konačnom sudu u narodu poznatijem kao „strašni sud“. Iako imaju mnoge različite detalje, naglaske i ideje, sva tri teksta imaju jednu, glavnu, zajedničku misao i poruku. U pitanju je stav tokom očekivanja Hristovog ponovnog povratka na ovu zemlju.

Prije nego se pozabavimo porukom ovih tekstova, korisno je primijetiti ideju Hristovog drugog dolaska na ovaj svijet. Hristos je o tome dosta govorio u prethodnom poglavlju, Matej 24. Čini se kako je to danas među hrišćanima zanemarena tematika. Sigurno da je važno pozabaviti se savremenim problemima našeg svijeta i pokušati dati jevanđeoske odgovore. Ali u konačnici, jedini mogući odgovor za sve naše probleme – a posebno za pitanje smrti – iz perspektive jevanđelja je Hristov dolazak. U ovim tekstovima Hristos poučava svoje učenika kako izbalansirati očekivanje dolaska sa življenjem na ovom svijetu.

Priča o deset djevojaka 

Sam termin priča nije najbolji za ovu književnu vrstu. Mnogo bolje je dozvati u pomoć grčki original, παραβολή, čije je značenje „poređenje, ilustracija, analogija.“ To je kratki, jednostavni narativ koji prenosi određenu poruku. Kroz istoriju se javljao problem kada su tumači pokušali da odrede svaki detalj parabole. Tada se uglavnom odlazilo u alegorijski način tumačenja gdje je tumač proizvoljno dodavao vrijednost svakom pojedinom detalju iz parabole. Da bi to izbjegli potrebno je vidjeti osnovnu poruku teksta. U ovom slučaju, Hristos je uzeo poznati događaj iz jevrejskog društva i preko njega prenio određenu poruku. Tokom svadbe je postojao običaj očekivanja dolaska mladoženje, u čemu su učestvovale djevojke, nevjestine drugarice. Za to su se opremile advekvatnim izvorima svjetlosti računajući da se će se glavni dio događaja odigrati kasno u noć. Jedan broj djevojaka je nazvan ludim jer nisu uzele u obzir mogućnost odlaganja dolaska mladoženje. One su bile jako sigurne u svoju procjenu događaja: nisu bile spremne za bilo kakve izmjene u budućnosti. Zbog potrebne naknadne pripreme, zakasnile su na glavnu svečanost. Poruka je jasna: neophodno je da se obavi pripreme mnogo prije nego se sam događaj desi. Mnogi su u nedostatku ulja vidjeli simbol Svetoga duha (Zaharija 4, Otkrivenje 11:4). Ako je to tačno, onda prva „priča“ govori o neophodnosti duhovne pripreme prije samog glavnog događaja.

Priča o talentima

Ako je glavni naglasak u prethodnoj paraboli na duhovnoj pripremi, u ovoj drugoj čini se da je u pitanju „materijalni“ aspekt. Hrišćani svih vremena su imali problem da nađu mjeru između laborare i orare. Na sličan problem ukazuje jevanđeoski tekst iz jevanđelje po Luki 10:38-42. Dok je jedna sestra, Marta, bila zauzeta time kako dočekati Isusa, druga sestra, Marija, je sjedila i slušala Hristov govor. Marta nije bila oduševljena Marijinim ponašanjem i zatražila je od Isusa da je ukori. Umjesto ukora, Hristos je pohvalio Mariju naglašavajući da je ona „dobri dijel izabrala, koji se neće uzeti od nje“ (Luka 10:42). Mnogi su u ovim sličnim tekstovima vidjeli kako su „duhovne“ stvari značajnije od svega ostalog i tako podcjenjivali vijekovima sve ono što, prema njihovoj procjeni, nije nosilo etiketu duhovnog. Smatram da Hristos svojom rečenicom nije pravio jaz između duhovnog i neduhovnog. On je djelovao u kulturi koja nije pravila tu vrstu dihotomije: ona potiče iz helenističkog svijeta. Jevrejska misao poznaje samo jedan svijet u kome sve fizičko u isto vrijeme ima i duhovno značenje. Hristos naglašava vrijednost vremena koje je Marija provela sa njim, zato što to vrijeme – vrijeme Njegovog boravka na ovoj zemlji – neće trajati zadugo.

U priči o talentima Hristos upozorava sve one koji se Njegovim imenom zovu, da samo izjašnjavanje nije dovoljno. Dok iščekuju Njegov dolazak i promjenu ovog eona u drugi, bolji, vječniji … oni treba da aktivno učestvuju koristeći darove koje imaju. Takav život nije život usmjeren sebi i svojim potrebama nego je život službe i koristi. Ukoliko želite da budete spremni za moj ponovni dolazak, onda iskoristite svoje sposobnosti na dobro drugima koji vas okružuju. To je još jedna vrsta pripreme koja se ne smije izostaviti.

O strašnom sudu

Za razliku od prethodna dva teksta, ovaj poslednji u 25. poglavlju opisuje proces suđenja. Koncept suda u Svetom pismu ima aspekt istrage i izvršenja. Čini se da je ovdje u pitanju izvršni aspekt. Na drugom mjestu Hristos izjavljuje da dolazi uskoro i „plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovim“ (Otkrivenje 22:12). Ovaj sud se bavio pitanjem motiva i razloga djelovanja. Ono što mi vidimo su tuđa djela; ponekad i motivi isplivaju na površinu, ali u najvećem broju slučajeva oni su skriveni našim očima. Zato sud uzima u obzir oba aspekta pripreme, duhovni i materijalni, i procjenjuje ih kroz prizmu razloga i motiva. Izgleda da se to najbolje vidi kroz naše ponašanje prema onima koji su nama najmanje važni, ali koji takvi ne izgledaju u očima neba. Gladni, žedni, stranci, siromašni, bolesni i zatvorenici su kategorije koje posebno pomažu ovom sudu da procijeni motive i pobude. Isus, ovdje predstavljen kao sin čovječiji, interese ovih kategorija ljudi poistovjećuje sa svojima. Ludi i mudri, vjerne i nevjerne sluge, ovce i jarci … svi oni predstavljaju dvije grupe ljudi koje će postojati na kraju svijeta. Jedni će biti spremni da nesebično djeluju u korist unesrećenih, i zbog toga biti pohvaljeni. Oni ne smatraju da su uradili ništa posebno veliko, iako Hristos smatra da su ta djela učinjena u Njegovu korist. Drugi su primili osudu jer u ovim ljudima nisu vidjeli nikakvu vrijednost. Da su oni znali da je u pitanju nešto što im može donijeti pozitivni ishod na konačnom sudu, oni bi sigurno djelovali. Pitanje „kad te vidjesmo“ otkriva njihove motive: „Da si to bio to Isuse, mi bi zasigurno nešto učinili. Jer biti tvoj prijatelj ima svoje prednosti.“ Time su u potpunosti otkrili da je njihov duhovni pogled bio zamračen sebičnošću i vlastitim interesima. Njihov kraj je konačan i negativan.

Jevanđelje srijedom: Matej 24. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Nakon što je u prethodnom, 23. poglavlju, Isus podijelio svoju kritiku jevrejskih vođa u sedam tačaka, završio je cijeli svoj govor ne baš tako ohrabrujućim riječima: „Eto će vam se ostaviti vaša kuća pusta“ (Matej 23:38). Sledeće, 24. poglavlje, počinje riječima da se On kretao od hrama (ἀπὸ τοῦ ἱεροῦ) i željom Njegovih učenika da mu pokažu taj grandiozni objekat, djelo Iroda velikog. Čini se da su oni napravili vezu između Hristovih riječi i lokacije na kojoj se nalazio te zaključili kako će doći trenutak kada će hram biti opustošen. Upravo to i sam Hristos naglašava u jev. po Mateju 24:2. Njegove učenike interesuje kada će se tako loša stvar desiti? Nestanak hrama za njih je isto što i posledak vijeka, kraj svijeta (Mat. 24:3b). Tada Isus počinje izlagati svoje učenje o poslednjem vremenu što se u teologiji naziva eshatologija

Njegova prva misao je povezana sa potencijalnim prijevarama. „Čuvajte se da vas ko ne prevari,“ su riječi koje odjekuju iz ovog poglavlja. Tri puta spominje (Matej 24:5.11.24) lažne mesije i lažne proroke, koji će se dolaziti u Njegovo ime. Iako neće uspjeti da oponašaju način Hristovog dolaska – „na oblacima nebeskim sa silom i slavom velikom“ (Matej 24:30) – oni će uspjeti da prevare mnoge (Matej 25:4). Njihov glavni asortiman u varanju će biti „znaci i čuda“ (Matej 24:24) koji bi trebali da im osiguraju natprirodni identitet. Isus nas podsjeća: nema svako čudo porijeklo u Bogu, postoje i saradnici mračne strane koji to mogu da čine. Sigurnost se nalazi u tome da se osoba ne izlaže ovakvim pojavama (Matej 24:26) nego da pažnju pokloni upoznavanju sa Hristovim riječima (Matej 24:35). 

Evo još nekoliko važnih principa koji treba da nas vode u življenju i iščekivanju Hristovog povratka: 

  1. Hristov dolazak je ličan, javan, vidljiv, doslovan i siguran.
  2. Niko ne zna tačno vrijeme Njegovog povratka, ali blizina je nagoviještena određenim znacima sa području prirode i ljudskih odnosa.
  3. Istorija ovog svijeta ima svoje kretanje ka vrhuncu i smislu. Događaji na zemlji nisu samo besmisleno ponavljanja bez kraja.
  4. Dobro će pobijediti zlo. Iako trenutni raspored ovih snaga u borbi između dobra i zla može izgledati drugačije, Isus nas uvjerava u pozitivan ishod zemaljske istorije.
  5. Hristov dolazak podrazumijeva obnavljanje. Drugi pisci Novog zavjeta govore o „novom nebu i novoj zemlji.“ Život će se nastaviti ali u mnogo kvalitetnijem obliku: bez smrti, bolesti, grijeha i zla. Srednjovjekovna predstava dosadnog bitisanja na oblaku sa harfom nema jevanđeosku podršku.
  6. Sud i razdvajanje. Na žalost, biće onih koji neće nastaviti da žive. Jedna od osnovnih razlika koja se spominje u ovom tekstu je prihvatanje Hristovog poziva da “stražimo.” To je osnovna razlika između onih koji će prepoznati vrijeme u kome žive i onih koji neće „ni osjetiti.“ Poređenje sa potopom govori o ignorisanju upozorenja i svih činjenica od strane onih koji će biti izgubljeni.
  7. Bez obzira na sve informacije, Hristov dolazak će biti iznenadan. Spremnost za ovaj događaj se ne mjeri znanjem, koliko kvalitetom karaktera. Mnogi neće ni dočekati ovaj trenutak, njihov život će se završiti ranije, ali to ne znači da će završiti na pogrešnoj strani. Naš odnos prema ljudima i životu ukazuje koliko smo blizu vrijednostima jevanđelja.

Veliki broj hrišćanskih vođa i crkava se uveliko pozabavio ovozemaljskim problemima te je zapostavio promovisanje ove biblijske istine. Mnogima je politički aktivizam bliži od biblijske eshatologije. Neki čak smatraju da „novi svijet“ nastupa kada crkva i njeni lideri preuzmu vlast na ovome svijetu. Sa druge strane, za mnoge je prethodni period u kome je jedna religija imala dominaciju dovoljan razlog da ne požele ponavljanje takvog vremena. Bez obzira na sve, nismo ostavljeni u neznanju: Hristos je dao dovoljno uputstva za sve one koji žele da budu „gotovi, jer u koji čas ne mislite doći će Sin čovječji“ (Matej 24:44).

Jevanđelje srijedom: Matej 23. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Zloupotreba moći i vlasti čini se da ni u jednom vremenu ljudske istorije nije bila vidljivija i očitija. Iako je nama naš prostor najveći problem, situacija se veoma malo razlikuje u većini država širom svijeta. Juče sam putovao sa dvojicom ljudi: jedan potiče iz Venecuele, a drugi sa Filipina. Bilo je jako zanimljivo (i žalosno u isto vrijeme) slušati izazove sa kojima se prosječni čovjek suočava u ovim zemljama i uvidjeti da ima mnogo više sličnosti nego razlika sa našim svakodnevnim problemima. Ali problem zloupotrebe povjerenja biva još veći kada je povezan sa religijom, vjerom i duhovnošću. Upravo o tome je riječ u dvadesettrećem poglavlju jevanđelja po Mateju. 

Kroz cijelu svoju službu Isus se suočavao sa protivljenima od strane vjerskih vođa. Jevanđelista Matej sve  njih (fariseji, sadukeji, književnici, glavari sveštenički, irodovci …) posmatra kao jednu grupu protivnu Hristu. Tako da se u ovom poglavlju Hristos obraća svima njima i zna da će time ubrzati proces svojeg hapšenja i suđenja. Ali bez obzira na sve to, Hristos počinje svoj govor pozitivnom notom. On prepoznaje neophodnost postojanja određenog oblika organizacije koji u ovom slučaju ima vezu sa Mojsijevim vremenom. Ta veza nosi dodatni autoritet ali i odgovornost. Učenje ovih vođa je velikim dijelom bilo je ispravno, ali njihova praksa se nije slagala s istom (Matej 23:3). Nedostatak njihove doktrine je bilo “otežavanja bremena” (23:4) što se odnosi na umnožavanje pravila i propisa. Sa druge strane, Hristos je proglasio da je njegovo “breme lako” (Matej 11:28). 

Cijela Hristova kritika vjerskog establišmenta svog vremena se svodi na sedam (ili osam, u zavisnosti od načina brojanja: sedam i osma su veoma slična pa ih stavljam u „isti koš“) misli koje počinju riječima “teško vama”. Te riječi nisu rezultat Isusovog nerviranja, frustracija i ličnih emocija. Cilj ovih riječi nije da ih uplaši i zaprijeti. To je način obraćanja starozavjetnih proroka i u isto vrijeme Hristovo ispunjavanje proročke uloge koja će se kasnije nastaviti i izraziti opisom predskazanja njihove tragične budućnosti ukoliko ne promijene svoj stav prema ovom Proroku. 

«Teško vama» x 7 

Matej 23:13 – Vođe nisu zainteresovane za Božje carstvo. To nije osnovni problem jer svako ima pravo na lično opredjeljenje. Ali tim svojim potezom oni negativno utiču na druge oko sebe. Njihovo javno ispovijedanje vjere koju ne praktikuju vodi ka konceptu nazvanom “sablazan” (Matej 18:7). 

Matej 23:14 – Ovdje je spomenuta njihova krivica na socijalnom aspektu. Novi zavjet uči da je proizvod prave religije «posjećivati udovice» i pomagati one kojima je pomoć potrebna (Jakov 1:27). Iskorištavanje nevoljnih i onih slojeva bez zaštite oduvijek je negativno posmatrana od strane proroka. No sve to što su ovi ljudi činili pokrivali su plaštom pobožnosti. 

Matej 23:15 – U pitanju je pogrešan napor i pogrešno ulaganje energije. Biti “guru” je uvijek iskušenje za predstavnike vjera: učiniti da ljudi slijede vođu a ne ideju koju on predstavlja. U vrijeme apostola bilo je dosta onih koji su pokušavali da ljude učine svojim sledbenicima a ne sledbenicima Hrista. Ovo nije uvijek lako vidljivo i treba biti jako oprezan. 

Matej 23:16 – Zloupotreba finansija je čest propust koji je pratio propovjednike Božje riječi kroz istoriju. Zlato je vrednije od crkve, materijalno od duhovnog. Postojao je pokret siromašnih u srednjem vijeku koji je naglašavao taj aspekt i tražio od vođa crkva da doslovno slijede Njegov primjer. O ovome je dosta rečeno, ali u praksi ima još mnogo mjesta za popravak. 

Matej 23:23 – Vođe zaboravljaju najvažnije dok naglašavaju sekundarne stvari: sljepilo prema istinski važnim duhovnim vrijednostima. Engleski jezik poznaje izraz: “majoring in the minors”. U iskušenju smo da ono što je nama drago učinimo najvažnijim, a ono što nam možda baš nedostaje stavimo u fioku nevažnog. 

Matej 23:25.27 – Briga za vanjštinu je prilično povezano sa prethodnim, možda čak i jedan primjer prethodnog. To je bila praksa vođa onog vremena: željeli su da se “dobro prodaju” (Matej 23:3-5), da ih smatraju posebno vjernima i revnima. Lakmus test pobožnosti je vlastito predstavljanje svoje ličnosti: svaki koji želi da se prikaže posebno posebnim nije prišao suštini vjere. 

Matej 23:29 – Veza sa prošlim vremenima i vođama je važna za svaku ideju. Savremeni lideri vole da se predstavi kao naslednici onog početnog. Čak i kada su ti isti bili otvoreni protivnici avangarde onog vremena i današnjeg napretka. Možemo naslijediti Mojsijevu stolicu ali ne i njegove principe i stavove. 

Sve ovo onda – a i danas – čini jevanđelje neadekvatnim, nepotpunim, ružnim, nepoželjnim, polovičnim i neprihvatljivim. “Jer se ime Božije zbog vas ne poštuje među onima koji ga ne poznaju” pisao je jedan od apostola. Treba zapamtiti da ovaj tekst više ne govori nekima tamo, drugima, jevrejskim vođama ili današnjem sveštenstvu. Hristos se obraća onome koji čita, čuje i razumije. Svaki put kad čitam Sveto pismo, postavljam pitanje šta meni taj tekst poručuje. Bog više nema problema sa sadukejima i farisejima, ali ima sa nama, današnjim i modernim, sa tobom i sa mnom.