Ipak si pobijedio, Galilejče!

Mnogi smatraju kako su ovo bile poslednje riječi cara Julijana. Julijan Flavije Klaudije, poznat i kao Julijan filozof, bio je rimski imperator (361-363), filozof i pisac. S obzirom da je poticao iz dinastije cara Konstantina, i odrastao kao hrišćanin, čega se kasnije odrekao, nazivaju ga i otpadnikom – Julijan apostata. Želio je da obnovi drevnu silu rimskog carstva a to je uključivalo politeizam kao državnu religiju. što je u suprotnosti sa potezima cara Konstantina koji je djelovao u korist hrišćanstva (iako se i to može dovesti u pitanje). Budući da Julijanove reforme nisu uspjele, gore navedene riječi ukazuju na pobjedu Hristovog učenja nad paganstvom.

Da li je car Konstantin prihvatio hrišćanstvo iz ličnih ili političkih razloga? Koliko su njegove odluke bile pozitivne, a koliko negativne za Hristovo učenje? Sve su ovo adekvatna pitanja o kojima treba razgovarati ali to neće biti tema sada. Ova Julijanova izjava služi samo kao primjer pobjede o kojoj biblijska knjiga Otkrivenje govori: i pored velikog protivljenja i sukoba Hristos u konačnici izlazi kao pobjednik. Ono čime se bavim u nastavku jeste način na koji Hristos pobjeđuje.

“I od Isusa Hrista, koji je svjedok vjerni, i prvenac iz mrtvijeh, i knez nad carevima zemaljskima, koji nas ljubi, i umi nas od grijeha našijeh krvlju svojom”

Otkrivenje 1:95

Jovan opisuje Hrista kao vjernog svjedoka. Svaka od Hristovih poruka crkvama počinje riječima “Znam tvoja djela” (Otkrivenje 2:2.9.1319, 3:1.8.15). On poznaje stanje svake od spomenutih zajednica i one se mogu osloniti na Njegove riječi. Međutim, Hristos je i “prvenac iz mrtvih.” Ovaj tekst je često poticao rasprave o pitanju hronološkog vaskrsenja po kome Hristos nije prva osoba koja je vaskrsla (u Starom zavjetu čitamo o vaskrlim pojedincima) niti koja je vaskrsavala druge (prorok Jelisije kao primjer Božije sile i predslika Hristove službe). To znači da je Hristovo vaskrsenje osnova za sve one koji su bili vaskrsnuti i koji će biti vaskrsnuti. Međutim, Hristovo vaskrsenje je povezano sa njegovim opisom kao “kneza nad carevima zemaljskim”.

Apostol Jovan doživljava strah prilikom teofanije kojoj prisustvuje. I upravo se u tom trenutku sam Hristos poziva na gore spomenutu činjenicu njegovog vaskrsenja. On uvjerava Jovana da nema potrebe da se plaši spominjući svoju sveobuhvatnu silu i moć: “Ja sam prvi i poslednji” (Otkrivenje 1:17b), što prenosi istu ideju sile i moćo kao i “knez nad carevima zemaljskim” (Otkrivenje 1:5). U nekim od kasnijih stihova to je mnogo još više istaknuto.

“I živi; i bijah mrtav i evo sam živ va vijek vijeka, amin. I imam ključeve od pakla i od smrti.”

Otkrivenje 1:18

Ponovo se spominje ideja vaskrsenja. Za razliku od mnogih ljudi koji su i nakon vaskrsenja bili podložni smrti, Hristos je živ zauvijek, u vijeke vijekova. To njegovo iskustvo smrti i ponovnog preuzimanja života mu je omogućilo posebnu vlast, ne više samo nad ovozemaljskim vlastima, nego i nad grobom i oblasti smrti (što je precizniji prevod ovih grčkih termina). U petom poglavlju će ovo još jednom da se spomene. Na samom početku poglavlja, onaj koji sjedi na prijestolu drži svitak, koji niko ne može da otvori i da pročita (Otkrivenje 5:1-3). To je očigledno izuzetno važan zadatak s obzirom da je Jovan očajan jer niko u tome ne uspijeva (Otkrivenje 5:4). Ali ubrzo stiže utjeha kroz tvrdnu da je (očigledno) Hristos, opisan kao lav, od koljena Judina, korijen Davidov, nadvladao i da je sposoban “da otvori knjigu i razlomi sedam pečata njezinih” (Otkrivenje 5:5). Sledeći, šest stih petog poglavlja, objašnjava kako je taj lav nadvladao. Jovan sada mijenja simboliku i umjesto lava koji pobjeđuje vidimo jagnje kao zaklano (Otkrivenje 5:5). Zbog toga će nebeska bića započeti pjesmu kojom proslavljaju ovaj događaj pojašnjavajući da je to klanje ujedno i iskupljenje krvlju ljudi iz svakog koljena i jezika i naroda i plemena (Otkrivenje 5:9). Jasno je kako sva upotrijebljena simbolika govori o Hristovoj smrti na krstu. Upravo ovu sliku jagnjeta/lava koji se žrtvuje, iz Otkrivenja petog poglavlja, će C. S. Lewis prikazati u hronikama Narnije.

C. S. Lewis, Narnijske hronike

Mnogi milioni su kroz vijekove poštovali Isusovo ime, ali je samo nekolicina razumjela i još manje sprovela u djelo ono što je On zahtijevao. Njegove riječi bile su izvrtane da znače sve, bilo šta i ništa. Njegovo ime je korišteno i zloupotrebljavano da se opravda kriminal, plaše djeca, a ljudi i žene inspirišu na herojsku glupost. Isus je više poštovan i obožavan za ono što nije mislio, nego za ono što je mislio. Najveća ironija je da je ono čemu se najviše suprostavljao u svijetu u svoje vrijeme, danas oživljeno, propovijedano i rašireno po cijelom svijetu – u Njegovo ime.

Albert Nolan

Kao što gornji citat iz knjige Isus prije hrišćanstva tvrdi, mnogo je onoga što se Hristu (i hrišćanstvu) tokom vremena dodalo i oduzelo tako da sve to zajedno izgleda mnogo drugačije od originalnog i prvobitnog. Možda je posebno deformisana ta ideja Hristove pobjede, koja se često kroz istoriju dokazivala i potvrđivala mačem i ratom. Doslovna i fizička borba protiv neistomišljenika i ličnih protivnika je smatrana vrlinom i lojalnošću vjeri. Međutim, ništa nije dalje od istine. Kao što isti autor, apostol Jovan, u svom jevanđelju piše, Hristos je tvrdio: “Carstvo moje nije od ovoga svijeta” (jev. po Jovanu 18:36). Ovaj svijet tek treba da doživi transformaciju u carstvo nebesko. A do tada, Hristos pobjeđuje i vlada u životu i iskustvu onih koji mu se predaju i koje usvoje njegove vrijednosti nenasilja, ljubavi i žrtve.

Dokle, Gospode?

Poslednja novozavjetna knjiga, Apokalipsa ili Otkrivenje Jovanovo, sadrži mnogo eshatoloških tema. Ali prije nego se pozabavi njima, apostol Jovan, pisac ovog teksta, govori o najvažnijoj ličnosti svoje knjige, o Isusu Hristu. Prije nego “otkrije” šta će skoro biti, on sa svojim čitaocima dijeli ono što je njemu prvo “otkriveno”: karakter Isusa Hrista. U poslednjem tekstu pisao sam o Hristovoj vlasti nad svim zamaljskim vlastodržcima. Ili kako sam tekst tvrdi, Hristos je knez nad carevima zemaljskim. Postavlja se pitanje, kako se ta Hristova superiornost slaže sa situacijom u kojoj se, prema određenim tumačenjima, nalazi sam Jovan, a to je progonstvo na ostrvo Patmos zbog svoje vjere u tog istog Hrista?

Kada je u pitanju progonstvo Jovana na ostrvo Patmos, savremeni tumači nude i drugačiju mogućnost. Tako Leonard L. Thompson smatra da Jovan nije bio prognan (Reading the Book of Revelation: A Resource for Students). Na osnovu onoga što je poznato o rimskom zakonu iz tog vremena, takva kazna je mogla zadesiti samo rimske građane iz višeg društvenog staleža i to umjesto smrtne kazne ili teškog rada. Jovan nije pripadao toj grupi. Kazna za hrišćane je bila pogubljenje, osim ako dotični hrišćanin nije bio rimski građanin. Thompson dalje piše kako Patmos nije spomenut kao mjesto za izdržavanje kazne, a prema njemu to nije ni mogao biti jer nije bio pusto ostrvo. Tamo je postojalo naselje sa gimnazijom i veoma živom i raznolikom populacijom. Jovan je imao sastanak sa grupom hrišćana na ovom ostrvu, tvrdi ovaj teolog.

Argumenti koji idu u prilog tradicionalnom tumačenju o Jovanovom progonstvu potiču od autora koji su živjeli najbliže vremenu kada je nastajao ovaj biblijski tekst. Oni su jednoglasni da je Jovan bio prognan na ostrvo Patmos od strane Rimljana. Međutim, bilo da je Jovan bio prognan ili ne, jasno je da tekst nastaje u vrijeme kada hrišćanska zajednica prolazi kroz težak period. Sa tim će se složiti i oni koji ne vjeruje u Jovanovo progonstvo. J. A. T. Robinson piše, “ukoliko ne bi bilo progonstva i nemira u društvenoj sferi, Otkrivenje bi bilo proizvod psihotične imaginacije.” U kasnijem tekstu, crkvi u Smirni je upućeno ohrabrenje “Ne boj ste što ćeš postradati … budi vjeran do same smrti” (Otkrivenje 2:10). U Pergamu je ubijen Antipa, Božji vjerni svjedok (Otkrivenje 3:3). Nakon otvaranja petog pečata Jovan vidi pod oltarom ljude pobijene za riječ Božiju koji pitaju “Dokle Gospodaru sveti i istiniti?” (Otkrivenje 6:10). Veliko mnoštvo, koje stoji pred prijestolom i pred jagnjetom obučeni u bijele haljine, opisano je kao oni “koji dođoše od nevolje (θλῖψις) velike” (Otkrivenje 7:14). Ista riječ (θλῖψις) koja se spominje u sedmom, nalazi se i u prvom poglavlju, gdje Jovan sebe opisuje kao “brat vaš i drug u nevolji” (Otkrivenje 1:9). U jedanaestom poglavlju se spominju dva svjedoka koja su ubijena, čija su tijela ostavljena na ulici grada velikoga (Otkrivenje 11:7-8). Aždaja želi da proždere dijete od žene obučene u sunce (Otkrivenje 12:4), nakon toga progoni tu istu ženu (Otkrivenje 12:13) i na kraju odlazi da se bori protiv ženinog potomstva (Otkrivenje 12:17). Prva zvijer, koja se spominje u trinaestom poglavlju, se bije sa svetima i pobjeđuje ih (Otkrivenje 13:7). Svi ovi tekstovi (a ima ih još) potvrđuju da oni koji slijede Hrista prolaze kroz nevolje, iako je Hristos opisan kao suvereni gospodar nad svima (Otkrivenje 1:10b). Kako da to razumijemo?

Još je Epikur posumnjao a Hjum prenio sledećim pokoljenjima pitanje koje suprostavlja Božju moć i ljubav. Ta argumentacija glasi ovako:
– Ako Bog ne može da spriječi zlo, onda nije svemoćan.
– Ako Bog ne želi da spriječi zlo, onda nije dobar.
– Ako je Bog svemoćan i dobar, zašto postoji zlo?

Naravno da ovo pitanje zahtijeva mnogo složeniji pristup i tretman. Ja ovdje želim da pružim kratki prikaz iz perspektive Otkrivenja. Tu je Hristos predstavljen kao svemoćan (knez nad carevima zemaljskim) i kao dobar (koji nas ljubi). U već daljem tekstu (Otkrivenje 1:9) Jovan se identifikuje kao brat i drug u nevolji, u carstvu i u trpljenju. David L. Barr kaže kako se nevolje i trpljenje veoma dobro slažu, ali šta da činimo sa carstvom? Upravo tu leži odgovor: Apokalipsa tvrdi da se život treba simultano posmatrati iz perspektive nevolje i carstva, θλῖψις i βασιλείᾳ, jer nam ona pruža mogućnost da pogledamo iza zavjese svakodnevnog iskustva, neotkupljenog svijeta i da vidimo stvarni poredak stvari, Božje carstvo. Život u tom carstvu daje snagu da se živi u trpljenju što je svojevrsni otpor u vremenu nevolje. Jovan svojoj zajednici pruža resurse za borbu prikazujući konačni poraz zla. Nasilje samo rađa novo nasilje u beskrajnom nizu. Ovo je poseban oblik pobjede kroz patnju i žrtvu. To je slijeđenja modela koga je postavio sam Isus Hristos, koji se Jovanu predstavio kao “prvenac iz mrtvih” (Otkrivenje 1:5a). Ovu situaciju jako dobro opisuje riječ cara Lazara koje je izgovorio Bajazitu: “Tvoj je poraz u tome što ne vidiš u čemu je naša pobjeda.” S obzirom da ovo zvuči jako apstraktno i suviše teško za povjerovati, više o tome u sledećem tekstu.

Otkrivenje Isusa Hrista

Oduvijek su ljudi otvarali stranice ove biblijske knjige sa željom da saznaju budućnost. U Svetom pismu pronalazimo neka proročanstva i predskazanja, a posebno u Otkrivenju (i knjizi proroka Danila). Jednostavno, ljudska priroda je takva i svi bi voljeli da znamo šta nas, kako pojedinačno tako i kolektivno, čeka u danima koji slijede. Međutim, Sveto pismo nije dato prvenstveno sa tim razlogom, a to isto važi i za svaku pojedinačnu knjigu koje ju sačinjavaju. (Kao što već znate, sama termin Biblija potiče od grčke riječi τὰ βιβλία što znači “knjige”). Neki će tvrditi da prvi stih govori baš suprotno:

“Otkrivenje Isusa Hrista, koje dade njemu Bog, da pokaže slugama svojima šta će skoro biti, i pokaza, poslavši po anđelu svojemu sluzi svojemu Jovanu”

Otkrivenje 1:1

U našem prevodu stoji da je otkrivenje dato da pokaže slugama šta će skoro biti, što je i pokazano Jovanu. Međutim, ako pogledamo u grčki tekst ovaj izraz “Otkrivenje Isusa Hrista” – Ἀποκάλυψις Ἰησοῦ Χριστοῦ – postavlja jedno važno pitanje. Da li je u pitanju subjektivni ili objektivni genitiv? Da li je to otkrivenje koje Hristos daje ili se time otkriva Isus Hristos? Najveći broj tumača će se složiti da je ispravno i jedno i drugo. Što znači da knjiga otkriva nešto od budućih događaja, ali i jednu posebno ličnost. Ako nastavimo da čitamo dobijamo taj poseban uvid.

Bijah u duhu u dan nedjeljni, i čuh za sobom glas veliki kao trube koje govoraše:
“Ja sam alfa i omega, prvi i pošljednji; i što vidiš napiši u knjigu, i pošlji crkvama koje su u Aziji: u Efes, i u Smirnu, i u Pergam, i u Tijatir, i u Sard, i u Filadelfiju, i u Laodikiju.“
I obazreh se da vidim glas koji govoraše sa mnom; i obazrevši se vidjeh sedam svijećnjaka zlatnijeh, i usred sedam svijećnjaka kao sina čovječijega, obučena u dugačku haljinu, i opasana po prsima pojasom zlatnijem.

Otkrivenje 1:10-13
Pokušaj vizuelnog prikaza stihova iz Otkrivenja 1:10-17

Dakle, prije nego je bilo šta rečeno o budućnosti, prije davanje ijednog proročanstava ili opisa onoga “što će skoro biti”, apostol Jovan dobija posebno otkrivenje ličnosti Isusa Hrista. Ovaj opis je naravno simbolički jer gornja slika pokazuje kako bi to izgledalo kada bi u pitanju bio doslovni prikaz. (Nekim od ovih simbola ću se pozabaviti u nekim od narednih postova). Razumijevanje Božjeg karaktera pokazanog u ličnosti Isusa Hrista je mnogo važnije od poznavanja budućnost. Zapravo, prvo je preduslov za drugo: oni koji ne dožive lični susret sa Bogom nemaju mnogo (pozitivne) koristi od poznavanja toka globalnih događaja. To je u skladu sa namjerom pisanja prve Jovanove knjige, jevanđelja po Jovanu. On pojašnjava da je napravio selekciju onoga što se dešavalo tokom Hristovog života. Nije uspio da zapiše sve što se dogodilo i sve što je Hristos radio. Njegov zapis ima posebnu svrhu o kojoj piše u pretposlednjem poglavlju jevanđelja po Jovanu.

“A i mnoga druga čudesa učini Isus pred učenicima svojijem koja nijesu pisana u knjizi ovoj. A ova se napisaše, da vjerujete da Isus jest Hristos sin Božij, i da vjerujući imate život u ime njegovo.”

Jevanđelje po Jovanu 20:30-31

Jovan piše da bi njegovi čitaoci povjerovali u Hrista. On je glavna ličnost jevanđelja ali i njegove druge knjige, Otkrivenja. Isto čine i ostali jevanđelisti. Matej, Luka i Marko počinju svoje tekstove ukazujući na važnost Isusa Hrista. Matej to čini predstavljajući nam rodoslov Hristov (Mat 1:1). Marko navodi da je služba Jovana Krstitelja početak Hristovog jevanđelja (Mk 1:1) dok Luka želi da Teofil razumije temelj svega što je naučio o Hristu (Lk 1:3-4). Sam Hristos je rekao da sva Pisma, cijela Biblija, govore o njemu (Jovan 5:39). Njegov princip otkrivanja unaprijed stvari koje će se desiti je sažet u sledećim riječima:

“Sad vam kažem prije nego se zbude, da, kad se zbude, vjerujete da sam ja.”

Jevanđelje po Jovanu 13:19

Proročanstva su zanimljiva, korisna i važna. Eshatologija, biblijsko učenje o poslednjim događajima, takođe. Ali ništa ne može i ne smije zasjeniti važnost ličnosti Isusa Hrista. Sve drugo je sekundarno i drugorazredno. Kao što je neko rekao, “Kada stavite Hrista na prvo mjesto, sve drugo dođe na svoje mjesto.” U daljem pisanju ću pokušati da ukažem na to kakvog Hrista otkriva ova biblijska knjiga i zašto je to važno za nas danas.

Apokalipsa

Vrijeme u kome živimo je prilično neubičajeno. Mnogi smatraju da bi se ono moglo opisati i mnogo jačim terminima: diktatura, pritisak, uslovljavanje, nestanak ljudskih sloboda, distopija, kraj svijeta, tiranija, apokalipsa … Za svoje lično čitanje Svetog pisma, izabrao sam upravo knjigu s ovim naslovom, Apokalipsa ili Otkrivenje Jovanovo. U narednim tekstovima ću sa vama podijeliti svoje utiske iz čitanja ovog biblijskog teksta. Za početak, pročitajte kratki teološko-istorijski uvod u ovaj novozavjetni spis.

Rani manuskripti nazivaju ovu knjigu “Apokalipsa Jovanova”. Kasniji manuskripti su mu dali bolji naziv zasnovan na prvom stihu “Otkrivenje Isusa Hrista” jer je Hristos centralna ličnost u ovoj knjizi. Ovaj termin, “otkrivenje”, na grčkom jeziku nosi ideju uklanjanja zavjese koja zaklanja pogled. Ovo je poslednja knjiga Biblije u (najčešćem) hrišćanskom kanonu (skupu biblijskih knjiga). Sa svojim poznatim opisima kraja svih stvari, je veoma povezana sa starozavjetnom knjigom proroka Danila zbog sličnosti književnog žanra i velikog naglaska na “otkrivanja” budućih događaja. Njene slike, termini i koncepti se veoma često koriste u mnogim naučno-fantastičnim, distopijskim i horor filmovima: Omen, Sedmi znak, Apokalipsa, Kraj dana, The Book of Eli (nikada ne znam kako je kod nas prevedena ova knjiga), Matrix i mnoge druge.

Jovan je primio viziju na ostrvu Patmos, koje se nalazi u Egejskom moru, blizu obale Male azije, danas Turske. Iako nam Biblija ne kaže ko je bio ovaj Jovan, većina istorijskih izvora ga poistovjećuju sa apostolom Jovanom iz jevanđelja, koji je brat Jakova, sin Zavedeja i učenik Isusa (Matej 4:21-22, 17:1, Marko 3:17, 10:35-41, Luka 9:28.54, 22:8, Jovan 13:23-25, 18:15-17). Ovaj stav potvrđuje i sam tekst Otkrivenja, jer sadrži mnoge jezičke paralele sa jevanđeljem po Jovanu.

Istorijski izvori nam pokazuju da je Jovan bio duhovni vođa crkava u zapadnoj Maloj aziji. Bio je prognan na ostrvo Patmos zbog svoje vjere. Tamo je dobio poruke koje je zapisao, a koje su prvenstveno bile namijenjene crkvama u kojima je djelovao. Gradovi u kojima su se nalazile ove crkve, bili su locirani u radijusu od pedesetak kilometara u današnjoj zapadnoj Turskoj. Naravno, kao i ostali dio Svetog pisma, i ovaj tekst je imao silan uticaj na sve čitaoce od njegovih dana do danas.

Većina tumača datiraju ovu biblijsku knjigu u 95. godinu poslije Hrista, što pada pred kraj vladavine imperatora Domicijana. Postoje dokazi da je tokom njegove vlasti započelo progonstvo hrišćana. Slavni prikaz Božjeg konačnog trijumfa nad silama zla bilo je ohrabrenje prvim čitaocima. Na žalost, i danas postoje mjesta gdje se ovo progonstvo nastavlja. Kada su vremena loša, dobro je znati da je ishod uvijek siguran na Božijoj strani.

Važno je primijetiti kako je sadržaj Otkrivenja put starozavjetnih ideja, slika, simbola, imena, mjesta … ne direktno, nego kroz aluzije. Zato je određivanje starozavjetne pozadine ključno za razumijevanje poruke ove knjige. To ne znači da ovo nije novozavjetna knjiga. Neko je rekao kako se u Otkrivenju sve biblijske knjige sreću i završavaju. Jezik Otkrivenja je prvenstveno simboličan i generalno se ne bi trebao doslovno čitati. Po pitanju žanra pripada drevnoj apokaliptičnoj literaturi koja koristeći razne simbole prikazuje široku sliku istorije i pitanja od univerzalnog značenja. Kroz istoriju su korišteni različiti metodi tumačenja ove biblijske knjige kao što su preteristički, futuristički, idealistički i istoricistički.

  • Preteristički metod: fokusirajući se na istoriju tvrdi da je knjiga napisana posebno i jedino za sedam crkava u Maloj aziji. Sve što u njoj piše već se ispunilo. Međutim, dok čitamo ne možemo a da ne primijetimo kako se neki dijelovi ove knjige bave budućim događajima, nakon Jovanovog vremena. To znači da pristupiti ovoj biblijskoj knjizi samo putem ovog metoda znači isuviše je ograničiti.
  • Futuristički metod: sa druge strane je pokušaj da se čitanje ove knjige usmjeri samo na budućnost, drugi Hristov dolazak i događaje koji mu prethode. Pogriješićemo ako sav sadržaj posmatramo samo iz ove perspektive jer je očigledno da knjiga govori i o događajima koji su se desili mnogo prije vremena kraja.

Dobar komentar Otkrivenja ne bi trebao dati prednost nijednom posebnom pristupu tekstu. Prirodno je da metod tumačenja koji pisac odabere utiče na način kako čita i tumači tekst. Tada tumačenje obično stvara unaprijed prihvaćene ideje, bez obzira da li se ono uklapa u kontekst ili ne. Takvim tumačenje se često dokazuje neka misao, umjesto da se traži značenje teksta. Tumačenje teksta i primijenjeni pristup mora biti u skladu sa namjerom njegovog autora, koji nam govori šta bismo trebali naći i primijeniti na prošlost, sadašnjost ili budućnost. Nezaobilazno je da tekst upravlja tumačenjem, umjesto da tumač nametne knjizi svoje ideje.

Ranko Stefanović, Revelation of Jesus Christ: Commentary on the Book of Revelation, 24.
  • Idealistički metod: smatra da je cilj ove knjige pružiti, kroz simbole, opšte principe za svakodnevni život. Bilo ko, bilo kad može imati opštu korist od čitanja. Ovaj metod zasigurno pomaže ali samo ako ne ignoriše globalne, istorijske i političke konotacije iz ove knjige.
  • Istoricistički metod se bavi tokom cijele istorije tvrdeći da Otkrivenje pokriva period od Jovanovih dana sve do kraja. Sam Jovan ukazuje da je ovo ispravan način čitanja njegove knjige: Otkrivenje je njemu dao Bog da pokaže svojim slugama šta će skoro biti (1:1). To je u skladu sa proročanstvom iz knjige proroka Danila gdje stoji da je Bog otkrio tajnu i javio caru šta će biti do kraja (Danilo 2:28).

Dok čitamo važno je imati na umu osnovne principe tumačenja Svetog pisma.

Dok čitamo važno je imati na umu osnovne principe tumačenja Svetog pisma. Jedan od osnovnih principa jeste da Biblija tumači samu sebe ili Sacra Scriptura Sui Ipsius Interpres kao što to na latinskom glasi. To znači da je potpuno pogrešno učitavanje u tekst onoga čega tamo nema, a to je posebno prisutno kod tumačenja ove biblijske knjige. Najčešće se globalni (i lokalni) savremeni događaji pokušavaju na silu “ugurati” u tekst ili “tjerati” tekst da znači ono što mi želimo da znači. Neko je rekao kako je želja da se sazna istina bez obzira koliko ona lično mene može koštati jedna od najvažnijih molitvi koju bilo ko može uputiti Bogu. Bez želje da vam namećem svoje mišljenje, želim da podijelim svoje utiske, a još više da vas pozovem na čitanje i napor razumijevanja kako Otkrivenja, tako i cijelog Svetog pisma.