Rasipništvo

Danas smo jako osjetljivi na rasipanje novcem. Čak i mnogo siromašnijima od brunejskog sultana to zamjeramo. Javni novac je naš novac koji su nam uzeli – želimo da znamo kako se upotrebljava i koristi. Kada kažu, Vlada je uložila toliko i toliko novca, to nikada nije bio njen novac, to je uvijek novac poreskih obaveznika. A čini se da je uvijek bilo tako. Dok hodam gradom u kome se trenutno nalazim, nailazim na ogromne drevne građevine koje su koštale hektare šuma i brojnih života. Mnoge od njih su podizane u čast i slavu bogova i svetaca, što paganskih što hrišćanskih. Jedna od takvih građevina je i ova na slici, crkva posvećena Sulpisu pobožnom, biskupu Burža, kanonizovanom svecu katoličke crkve.

Kada sam prvi put vidio ovu zgradu, na um su mi došle misli riječi Hristovog učenika koji ga je izdao: „Zašto se čini takva šteta? Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima?“ (Jedan drugi tekst kaže kako je on mnogo više mario za svoj džep nego za siromašne, ali to je već druga priča). Zdrav razum, a i tekst apostola Pavla, nas uvjeravaju: „Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on budući gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenijem crkvama.“ Ne treba Bogu ogromna skupa građevina, to ljudi traže. U onom negativnom kontekstu, ona je tu zbog manipulacije i indoktrinacije. Jedan pisac to opisuje na sledeći način: „Blistavi raskoš i svečani obredi očaravaju čula i ućutkavaju glas razuma i savjesti. Oko je očarano. Raskošni hramovi, veličanstvene procesije, zlatni oltari, dragim kamenjem ukrašeni kovčezi sa relikvijama svetaca, odabrane slike i umjetnički kipovi, – sve to probuđuje estetsko čuvstvo. I uho je očarano. Muzika je nenadmašiva. Kada zazvuče bogati tonovi orgulja, pomiješani sa melodijama mnogih glasova, i odjeknu kroz visoke kupole i kolonade veličanstvenih katedrala, duša se ispunjava strahom i poštovanjem. … Ali, Hristovoj veri nije potrebna ovakva raskoš da bi joj služila kao preporuka.“

Sa druge strane, u jednom drugačijem kontekstu, ovakve i slične građevine su izraz ne samo ljudskih mogućnosti i estetskih dometa arhitekture. One su pokazatelj unutrašnje čežnje da se nekome i nečemu višem i većem od samog sebe oda čast i poštovanje i obožavanje. Ta potreba je istinska i suštinska i često ju ušutkamo diveći se samom sebi, za kratko vrijeme. A kada ispliva na površinu, zahtijeva odgovore, čvršće i trajnije od stogodišnjih temelja na kojima počivaju srednjovjekovne bogomolje kojima se divimo. Ostaje pitanje, na šta ja sebe rasipam i šta obožavam?

A vi, šta vi čekate?

Stanica Vincennes, linija RER A, Pariz

„Čekaj me, ja ću sigurno doći…“ pisao je Konstantin Simonov, a otpjevao Toma Zdravković. Jedna od naših najvećih pjesnikinja, Desanka Maksimović, je na poseban način opisala koncept čekanja u ljubavi stihovima „… jer sreća je lepa samo dok se čeka.“ Bob Marley je pjevao o uzaludnom čekanju (Waiting in vain).

Ljudi danas, posebno u velikim gradovima, mnogo vremena provedu u čekanju. Čekanju na prevoz, čekanju u redovima za kupovinu, u redovima za plaćanje računa, u čekanju na promjenu prilika, čekanju da im se osmijehne sreća, u čekanju na pravog ili pravu, čekanju na dokumente, čekanju na kraj radnog vremena, čekanju na penziju, čekanju na godišnji odmor … lista je beskrajna.

Pripadam grupi onih koji čekaju. Iako je dio života znam kako čekanje zna da bude naporno. Nemamo mnogo izbora bez obzira na sve ljudske pokušaje da se čekanje smanji: ko uštedi na mostu, mora da čeka na ćupriji. Ali postoji i nešto što možemo da učinimo dok čekamo. Možemo da izaberemo društvo koje nam odgovora i kreiramo atmosferu koja će nam olakšati taj period. Zato krenite, šta čekate?

Quo vadis?

 

Nemati obaveze, biti „slobodan.“ To zasigurno nije najveća vrijednost i najviši ideal bez obzira koliko mi to jedni drugima stalno ponavljali. Sa druge strane, ima trenutaka kada je čovjeku neophodno da ne mora ništa, kao što pišem u jednom od prethodnim tekstova. Kao neko ko već duži niz godina živi u kontekstu obaveznih mjesečnih izvještaja rada, počinjem da otkrivam ljepotu “umjetničke slobode.” Sad, trebalo bi i to definisati jer će svako od nas pod tim pojmom imati neko svoje razumijevanje. Mislio sam neki oblik kreativnog izražavanja koji ne traži usklađenost sa unaprijed određenim zahtjevima: vremenom, oblikom, sadržajem … Zato sam pomislio o jednoj novoj rubrici na ovom mom blogu koji bih nazvao … slika vrijedi više od 1000 riječi. Već godinu dana uploadujem slike koje napravim u hodu na svoj instagram profil. Neke od njih možete vidjeti i ovdje, na ovoj stranici, ispod teksta. Želim da ih u narednom periodu, s vremena na vrijeme, bez obaveze i moranja, podijelim i na ovoj web stranici uz par misli koje sam imao u trenutku pravljenja te fotografije. Neke moje asocijacije i ideje, zašto sam uslikao to što sam uslikao i šta sam pomislio da vidim u tom trenutku, na tom malom ograničenom kadru mog pogleda. 

Kuda ideš, Gospode? (Quo vadis Domine?) je pitanje koje legenda kaže da je postavio apostol Petar Hristu bježeći iz Rima tokom vremena progonstva. Na to mu je Hristos odgovorio da se ide u grad Rim da bude razapet ponovo. Legenda kaže da je to apostolu dalo snage da se vrati nazad gdje je doživio mučeničku smrt. Sjenkjevič piše roman s ovim naslovom, koji kasnije biva ekranizovan nekoliko puta.   

Kao dijete sam često maštao o nekom obliku zapisa o pređenom putu i kilometrima koje smo napravili svojim nogama. Kakve bi priče mogla ispričati naša obuća kada bi to bila u stanju? Naš hod se mnogo bolje očituje na nekim drugim mjestima našeg tijela i ličnosti. Ako bi se malo bolje zagledali možda bi mogli vidjeti nešto slično onome što vidite na ovim mojim starim skechers patikama. Ogrebotine, poderana i prljava mjesta, iznošanu kožu … Iznošanih patika se jednostavno riješimo i zamijenimo ih novim. To se ne ostvaruje tako lako sa našim uspomenama i unutrašnjim ožiljcima. Da bi ih bilo manje, možda bi trebali bolje pripaziti tokom sledećeg hodanja. Ako ništa drugo onda bar upitati sami sebe: „Quo vadis, dokle i zašto? 

The Price of Sex

This is just one of the reasons I believed we need a new world. „Then I saw a new heaven and a new earth, for the first heaven and the first earth had passed away … He will wipe every tear from their eyes. There will be no more death’ or mourning or crying or pain, for the old order of things has passed away.“ (The Holy Bible) No more pain.

http://priceofsex.org