U svakom od nas postoje vješala

Nijednog trenutka nije ni pokušao da ikoga ubjeđuje, jer je odlično poznavao ljudsku prirodu; iskrenost bi smatrali slabošću i njegov bi ugled bio doveden u pitanje. Zato je pozvao nekoliko drvodjelja iz obližnjeg mjesta i naložio im da, prema nacrtu koji im je dao, naprave nešto na mjestu gdje se danas nalazi raspeće. Desetak dana mještani su danonoćno slušali udarce čekića, gledali majstore kako testerišu daske, zakivaju klinove. Po isteku tih deset dana, na trgu je osvanula neka džinovska skalamerija, prekrivena platnom. Tada je Ahab pozvao sve žitelje Viskosa da se okupe i prisustvuju otkrivanju spomenika. 

Svečano, bez ikakvih govorancija, uklonio je platno: bila su to vješala. Sa užetom, postoljem, i svim neophodnim dijelovima. Nova novcata, premazana voskom, kako bi dugo mogla da odolijevaju svim vremenskim neprilikama. Iskoristivši prisustvo mnoštva ljudi, Ahab je pročitao niz zakona koji štite zemljoradnike, podstiču uzgoj stoke, obezbjeđuju povlastice svima koji rade za dobrobit mjesta, dodajući da – otada pa nadalje – moraju da se poduhvate nekog poštenog posla, ili da se, u protivnom, odsele negdje drugdje. To je bilo sve što je rekao, a da nijednom nije ni pomenuo «spomenik» koji je upravo otkrio. Ahab nije vjerovao u prijetnje. 

Kad je došlo vrijeme da se raziđu, ljudi se podijeliše u grupice: većina je smatrala da je svetac obmanuo Ahaba, da je njegova hrabrost splasnula, da ga treba ubiti. Narednih dana, kovane su mnoge zavjere protiv njega. Ali ona vješala na trgu svima su toliko bola oči da su se pitali: čemu li služe? Nisu li namijenjena kažnjavanju onih koji ne prihvataju nove zakone? Ko je uz Ahaba, a ko protiv njega? Ima li izdajnika u našim redovima? 

Vješala su tamo stajala čitavih deset godina. Drvo je bilo otporno, samo su konopac povremeno zamjenjivali novim. Nikad nisu upotrijebljena. Nikad Ahab nije progovorio nijednu riječ o njima. Samo njihovo prisustvo bilo je dovoljno d ase hrabrost izrodi u strah, pouzdanje u sumnju, glasna hvalisanja u šapate pokornog prihvatanja. Poslije deset godina, kad je u mjestu konačno zagospodario red i zakon, Ahab je naredio da se vješala poruše, a da se od njihovog drveta na istom mjestu podigne raspeće. Ahab je doista poznavao ljudsku prirodu: nije želja za poštovanjem zakona ono što nas tjera da se pridržavamo društvenih pravila, već strah od kazne. U svakom od nas postoje jedna takva vješala.

Đavo i gospođica Prim

Zabava i brige

Obično se industrija zabave i sna uzima kao primjer kad manipulator nema namjeru da izvrši ideološki i politički uticaj na naša vjerovanja stavove i vrijednosti, već samo da ih eksploatiše po principu: što se više vidi, čuje, pomiriše, okusi, opipa i dozna … to se više želi, kupuje, troši, zabavlja, sanja, uživa … „velika rijeka ljudskih naklonosti teče prema uživanju“ (Marx). Lenjinu je već bilo jasno da se iza industrijalizacije zabave i sna kriju ideološko politički ciljevi. On doslovno piše: „Pikantne novosti, svakog dana fabrikovane od strane velikih buržoaskih listova, koji se time bave da unosno prodaju „najsvježije“ i „najpikantnije“ vijesti, unaprijed su namijenjene baš tome da odvlače pažnju mase od stvarno važnih pitanja, od stvarne podloge visoke politike.“ Ono što je važno potiskuje se onim što je interesantno. Kad se opasnost približuje, u duši čovjekovoj govore uvijek dva glasa podjednako jako: jedan veoma razumno govori da čovjek treba da promisli kakva je opasnost i kojim će se načinom izbaviti od nje; drugi još razumnije govori da je suviše teško i mučno misliti o opasnosti kada nije u čovjekovoj vlasti da sve predvidi i da se spase od opšteg toka stvari i zato je bolje ne obazirati se na ono što je teško dogod to ne nastupi, pa misliti o onom što je prijatno. Kad je čovjek sam, on se, većinom povodi za prvim glasom, a kad je u društvu, naprotiv – za ovim drugim. Ne zaboravimo da među gomilama koje se zabavljaju ima mnogo onih koji, svjesno ili nesvjesno, bježe od sebe i traže zaborav. Varamo se ako mislimo da se gomile zabavljaju iz čiste potrebe za razonodom. To je samo privid, i ako zavirimo ispod površine toga vidljivog ponašanja otkrićemo da je potreba za razonodom izraz dublje potrebe da se pobjegne od sebe, od stvarnosti koja nas postvaruje. To je potreba za životom jednoga drugog Ja koje tek živi u trenucima zaborava svakodnevnog Ja. Čovjek ne može da misli na svoje brige i svoju bijedu kad je obuzet svojom razonodom. Kad trči za loptom, ne misli na svoje obaveze; kad na ekranu posmatra zavodljive kretnje lijepe žene, začas bježi ispred bračnog jarma; kad lovi srnu, ne misli na svoju, nego na njenu smrt!

„Jedina stvar koja nas tješi u našoj bijedi jeste razonoda, a to je međutim najveća od naših bijeda. Jer to je uglavnom što nas sprečava da mislimo o sebi, i što nas neosjetno upropašćuje. Da nije toga, bilo bi nam mučno, i ta muka bi nas gonila da tražimo neko pouzdanije sredstvo da je se otresemo; ali razonoda nas zabavlja i dovodi nas neosjetno do smrti“ (Paskal, Misli). Što je više briga i strepnje – to je veća potreba za zabavom. Ljudi se boje sebe i zato ne mogu da se razonode sami, nego u gomilama iz kojih crpe psihološku sigurnost i istovjetnost sudbine. Čak se i ne zabavljaju na svoj način nego svi na isti način, što je osoben slučaj identifikacije u uvjetima kada je gomila na bilo koji način ugrožena. I sfera zabave je postala sfera otuđenja, jer trenutni zaborav svih prokletih pitanja života i smrti ne ukida i ne rješava ta pitanja koja se, već narednog sata ili dana, ponovo vraćaju u nesretnu svijest, još više otežala od crnih sumnji i briga. 

Kada tuđe snove kupuje za svoj novac, on na nestvaran način zadovoljava sve stvarne poterbe. Snovi su od kapitalne važnosti za kapital. Ako pojedinac ne može da proizvodi sam nego udružen sa drugima, on ne umije ni da se zabavlja sam, nego u gomili; ako je uključen u jedan sistem masovne proizvodnje, on ne može da gaji lični stil u potrošnji… Moć masovne proizvodnje jeste u tome da proizvodi isto, dok je osobina masovne potrošnje da troši na isti način ono što je proizvedeno. Jednom sistemu masovne proizvodnje odgovara masovni potrošač lišen ličnog ukusa i sklonosti. Talasu standardizacije nije podlegla samo proizvodnja nego i potrošnja, jer ljudi ne mogu da troše ništa drugo do ono što se proizvodi. Način proizvodnje određuje način potrošnje. Ljudi ne mogu masovno da koriste drugu kulturu do one koja se u građanskom društvu masovno proizvodi, kulturu iz konfekcije.

Građansko društvo je u svojoj biti represivno društvo. Svojim pravnim, običajnim, moralnim i religioznim normama ono je svakom svom članu odredilo šta smije i šta ne smije, šta treba i šta ne treba, šta je sveto i šta je svjetovno. Svojim sistemom obrazovanja i vaspitanja ono više ohrabruje pokoravanje tim normama nego ispoljavanje ličnih mogućnosti. Frojd: „Utvrdili smo da čovjek postaje neurotičan jer ne može da podnese obim odricanja koja mu je nametnulo društvo radi svojih kulturnih ideala.“
Izgleda da je zapadni čovjek sit razuma koji je za njega simbol kontrole ne samo fizičke nego i psihičke stvarnosti. Zato se on, s vremena na vrijeme, nastoji da oslobodi kontrole razuma na nerazuman način. „Čovjek otkriva kakvo je zadovoljstvo da se barem povremeno otrgne od razuma i da se preda iskušenjima bezumlja.“ U tome ga izdašno podstiču prodavci sreće koji dobro smišljenim simbolima pomažu najdublje ukorijenjenim nagonima da dođu do riječi. U tim trenucima, „cijela se zemlja pruža kao vrt zadovoljstva,“ a granice između dobra i zla, svetog i svjetovnog, istinitog i lažnog itd. brišu se. Posmatrač sa strane jedino može da zabilježi ovaj opasni izlazak čovjeka iz sebe u mračnu oblast iracionalnog.

Đuro Šušnjić, Ribari ljudskih duša

Ne želim da primam poruke!

Osmog januara 2004. godine, u pauzi između učenja u biblioteci, uzeo sam da prelistam časopis „Vreme“ u kome nađem tekst koji svakim sledećim danom dobija sve više na vrijednosti. Potpisao ga je Saša Marković (naslov članka je „e-mail“) i svaki put iznova me podsjeti u kakvom vremenu smo nekad živjeli. Možete ga čitati kao predviđanje, kao proglas pa čak i kao poziv da se osvijestimo na vrijeme. Što se mene tiče, sledećih mjesec dana planiram da smanjim svoju izloženost internetu. Ne znam da li ću u tome uspjeti, jer i sama želja djeluje nemoguća ali smatram da vrijedi pokušati. A ti?

„Nekad je bila privilegija imati e-mail adresu. Danas je privilegija nemati je.  Ili imati samo jednu, malo poznatu, kao u dobra stara vremena.  Civilizacija, ili njen progres, ono što zapravo prestavlja «zadovoljavanje potreba koje do juče nisu postojale», polako uništava poslednje oaze privatnosti koje su do juče bile neprikosnovene. Taj trend je nezaustavljiv: ljudi dobrovoljno upadaju u mrežu globalnih komunikacija, pristajući da ih ostatak tretira kao uvijek prisutan, pasivni objekat koji neprekidno treba zasipati potpuno beskorisnim ili sasvim idiotskim informacijama.

Nekad je e-mail bio čudo neviđeno. Moja prva e-mail adresa je bila saxon%vreme.com@moume.calstatela.edu, pošta je putovala okolo-naokolo po tri dana dok se ne bi konačno skrasila u jednom redakcijskom računaru. Svaku poruku koju sam razmjenjivao sa svojim ispisnicima, srećnim emigrantima na američkim univerzitetima, pobožno sam godinama čuvao, takva je to poezija bila. Uzmimo moje elektronsko sanduče od jutros: vijagra – povoljno, bingo od milion dolara na lutriji na kojoj nisam ni učestvovao, besplatno putovanje na Tahiti, nekoliko poslovnih ponuda (Sani Abača, Klaudio Kabila, Kunle Martins, Čarls Mosanga i ostali ugnjetavani nigerijski biznismeni), vijesti iz kulture, tračevi skandal industrije i jedna poruka od prijatelja sa čestitkama za Novu godinu. Jadni moj prijatelj, kad bi samo znao sa kakvim se kabilama i abačama nadmeće za trenutak moje pažnje … Kažu da će, prema nekim istraživanjima, za godinu-dvije «spam» (elektronska pošta koja nikom normalnom ne treba) imati veći obim saobraćaja nego koristan sadržaj. Ja sam već odavno stigao u 2020-u.

Kad pokleknem od tovara elektronskog smeća koje dobrovoljno preuzimam od svog internet provajdera svakog jutra, najčešće izađem iz kuće da prošetam klinca. Kad nisam kod kuće, onda sam na mobilnom. Čak i ako ga isključim, mobilni operater će upozoriti one koji su neuspješno pokušavali da me pozovu da sam ponovo dostupan. Isključivanje mobilnog garantuje jedino privremenu samoću, ali u njoj nema uživanja, jer će se ona pretvoriti u zamarajuću zvonjavu čim uzmem telefon u ruke. Kad bih krišom promijenio broj, bio bih nevaspitan ako ga ne bi svima rastrubio. Ako bih krišom izgubio telefon, bio bih budala. Nekako mi je najjednostavnije da ga dam klincu, da se njime igra i nadam se da će ga kad-tad tresnuti o parket. Ali ne vrijedi – ma koliko mu pokazivao šta treba da uradi, jedino što zna je da ga prisloni na uvo i kaže «halo!».

SMS poruke su takođe neizbježne, dostavljaju ih po tri dana nakon slanja. Sve je tako zamršeno i isprepleteno da se riječima ne da iskazati: neko mi pošalje e-mail, meni stigne SMS poruka da mi je e-mail stigao. Pošaljem e-mail kroz SMS ili SMS-om kupim internet vrijeme od svog provajdera kako bih mogao da pročitam e-mail. Ili odem na internet da bih poslao SMS koji će neko da primi kao e-mail uz podsjećanje SMS-om. Kad sjedem pred TV, bombarduju me porukama koje ne stižu u telefon nego pravo na ekran. … razmišljam kako se zapravo dopisujem s mašinama, razgovaram s mašinama i ćutke trpim njihovo neprekidno zanovijetanje.

Svakodnevno se smišljaju nove ludosti: telefon je nekad prenosio samo glas. Zahvaljujući GPRS-u ili kako se to već zove, sad se šalju i slike. Telefon je bio zgodan baš zato što sagovornici nisu mogli da se vide, razgovor u gaćama ili papučama praćen sočnim gestikulacijama bio je sasvim legalan i često razgaljujući. Kako stvari stoje, za godinu-dvije moraću da se umijem i očešljam prije nego podignem slušalicu. Osim toga, e-mail, SMS i ostale instant novotarije favorizuju treš komunikaciju u kojoj nije bitan jezik, ni stil, ni lijepa riječ ni tanana osjećanja. U SMS staje samo 160 slova, zgodno jedino za haiku-poezija. … Šta se desilo sa vremenom kada ste nesuđenoj dragani pisali pismo na roze hartiji olovkom koju ste čuvali za posebne prilike? Niko više ne piše takve stvari. Niti iko ima volje da čeka na odgovor slušajući jedino kako mu se korpa za smeće roguši od zgužvanih i odbačenih literarnih pokušaja. Danas svako svakog hoće odmah, svejedno šta.

Jedan sam od onih koji misle da ovolika poplava mobilnih telefona i e-mail adresa nije izazvana željom ljudi da bolje komuniciraju nego potrebom većine hroničnih luzera da saopšte drugima da i oni zbog nečeg postoje, valjda zato što ih možete naći svuda i u bilo koje vrijeme. Ili zato što šaljući svoj stupidni SMS nekoj lijevoj TV stanici mogu nakratko da imaju utisak da se svijet malo mrdnuo zbog njih. Većinu korisnika mobilnog telefona i interneta niti iko zove niti im ko piše, izuzev Nigerijaca i dilera vijagre. Baš kao što ni većina ne zna zašto svakog ponedjeljka sjeda automobil i kreće iz Vražogrnjaca pravo u centar grada (srećom, većina to shvati tokom radne nedjelje pa se do četvrtka gužva na ulicama prepolovi).

Poneko se i pobuni, ali takvi su malobrojni. Umberto Eko piše, „Ja nemam email adresu. U ovom životnom dobu, moj glavni cilj je da više ne primam poruke. Nešto slično misli i Donald Knut, jedan od vrhunskih stručnjaka iz oblasti kibernetike i programiranja: «Ja sam srećan čovjek, počevši od 1. januara 1990. godine kada sam prestao da koristim e-mail. Koristio sam ga prethodnih 15. godina i čini mi se da je to sasvim dovoljno. E-mail je zgodan za ljude koji žele da trče ispred stvari. Ja više volim da budem iza njih. Ako želite da kontaktirate sa mnom, pošaljite obično pismo.» I ja sam pokušavao da se sakrijem od drugih, makar simbolično. Kada sam na kućna vrata stavio pločicu bez prezimena, alarmirao se kućni savjet («A zašto vi krijete svoj identitet?»). Moj idol je međutim osoba N.N. od koje sam prije neku godinu dobio vizit-kartu, bijelo parče kartona sa imenom ispod kojeg je pisalo samo «niko i ništa». Paradoksalno ili ne, od svih ljudi koji su mi ostavljali svoje šarene legitimacije najbolje se sjećam čovjeka čije sam ime zaboravio, a ostalo nikada nisam ni znao.“

Šta odmara umni mišić?

„Ne tako davno, smatrao sam da je nezamislivo da radim na odmoru. Sjećam se dvonedjeljnih putovanja kad nisam bio ni u kakvom kontaktu sa šefovima, zaposlenima, pa čak ni prijateljima. Ali to je bilo kad sam putovao bez mobilnog telefona, tableta i laptopa, prije nego što sam zavolio da živim u neprestanom dotoku informacija i veza,“ sjeća se Vilijam Folk.

Razmotrite kognitivni napor koji iziskuje naše novo uobičajeno opterećenje informacijama, tu navalu vijesti, elektronske pošte, telefonskih poziva, tvitova, blogova (ops!), razgovora, promišljanja o mišljenjima kojima svakodnevno izlažemo svoje kognitivne procesore. Ta neuralna vreva dodaje napetost postojećim zahtjevima da se nešto obavi. Odabir jednog izoštrenog fokusa traži da blokiramo mnoštvo drugih. Um mora da se bori protiv privlačne sile svega ostalog, da razvrstava šta je važno, a šta beznačajno. Za to je potreban kognitivni napor. Pomno fokusirana pažnja slabi – baš kao i premoreni mišići – kad je naprežemo do tačke kognitivne iscrpljenosti. Znaci mentalnog umora, poput pada djelotvornosti i porasta ometenosti i razdražljivosti, ukazuju da je umni napor potreban za održavanje pažnje potrošio zalihe glukoze koja obezbjeđuje neuralnu energiju.

Lijek za premorenu pažnju je isti kao i za fizički umor – odmorite se. Ali šta odmara umni mišić?

Pokušajte da promijenite režim rada iz kontrole odozgo u pasivnije aktivnosti koje polaze odozdo tako što ćete napraviti pauzu za odmor u umirujućem ambijentu. Najbolje okruženja te vrste su u prirodi. Ta obnova se odigrava kada prekinemo aktivan napor obraćanja pažnje, pri kojem um mora da suzbija distrakcije, i opustimo se i dozvolimo pažnji da je privuče bilo šta što joj se ukaže. Surfovanje po internetu, igranje video-igara ili odgovaranje na elektronsku poštu to ne čine.

Pametno je da se redovno isključimo; mir obnavlja fokusiranost i spokojnost. Ali deaktiviranje je tek pri korak. Važno je i šta ćemo potom uraditi. Šetnja gradskim ulicama i dalje zahtijeva našu pažnju – moramo da se probijamo kroz gužvu, izbjegavamo automobile i zanemarujemo trubljenje sirena i žamor gradske buke. Nasuprot tome, šetnja parkom ili šumom ne zahtijeva toliku pažnju. Čak je i sjedenje pored murala s prizorom iz prirode – naročito pored onog na kome je naslikana voda – bolje od sjedenja u kafiću na uglu.

iz knjige „Fokusiranost“ Danijela Golemana

Trajno zabilježeno

Većina ljudi koji koriste kompjutere smatda da postoji četvrta osnovna dozvola pored čitanja, pisanja i izvršenja, koja se naziva „brisanje“. Dozvola za brisanje nalazi se u svakom dijelu korisničkog kompjutera. U hardveru je na tastaturi, a u softveru je opcija koja se može izabrati iz padajućeg menija. Postoji određena konačnost koja dolazi sa izborom brisanja i izvjesni osjećaj odgovornosti. Ponekad se pojavi i okvir za potvrdu brisanja: „Jeste li sigurni?“ Ako kompjuter preispituje vašu odluku zahtijevajući potvrdu – da kliknete na „Da“ – onda postoji opravdani razlog da se dozvola za brisanje smatra značajnom, a možda čak i konačnom odlukom.

Bez sumnje, to je sasvim tačno u svijetu van kompjutera, u kome su kroz istoriju moći brisanja bile ogromne. Uprkos tome, da biste se zaista oslobodili dokumenta, ne možete jednostavno da uništite svaku njegovu kopiju. Morate, takođe, uništiti svako sjećanje na njega, što znači morate uništiti sve ljude koji ga pamte, zajedno sa svakom kopijom svih ostalih dokumenata koj iga spominju i sve ljude koji pamte sve te ostale dokumente. A onda, možda, samo možda, nestaće i dokument.

Činjenica je međutim da brisanje u tehnološkom smislu nikad nije postojalo onako kako mi to zamišljamo. Brisanje je samo zabluda, izmišljotina, opšteprihvaćena fikcija, ne baš plemenita laž koju vam nudi kompjuterska nauka da bi vas umirila i utješila. Iako izbrisanu datotku više ne vidite, rijetko kad je u potpunosti nestala. U tehničkom smislu, brisanje je zaista samo oblik dozvole srednjeg nivoa na kojoj se nalazi i dozvola za pisanje. Obično kada pritisnete taster „Delete“ za neku od datoteka, njeni podaci – koji su sakriveni negdje duboko na disku – u stvari, nisu ni taknuti. Efikasni savremeni operativni sistemi nisu napravljeni tako da uđu u najsitnije dijelove diska isključivo da bi se nešto obrisalo. Umjesto toga, samo mapa kompjutera koja prikazuje gdje se čuva svaka datoteka prepisuje se da bi ukazala na to „da se taj prostor više ne koristi ni za šta važno“. Sve to liči na zanemarenu knjigu u ogromnoj biblioteci: navodno izbrisani dokument može da pročita onaj ko se dovoljno potrudi. Ako obrišete samo referencu na knjigu, knjiga i dalje ostaje.

Sledeći put kada kopirate datoteku, zapitajte se zašto to traje toliko dugo u poređenju sa trenutnim činom brisanja. Odgovor je da brisanje ne radi ništa u datoteci osim što je prikriva. Jednostavno rečeno, kompjuteri nisu napravljeni da ispravljaju greške, već da ih sakriju – i to samo od onih koji ne znaju gdje da ih traže.

Edvard Snouden, „Trajno zabeleženo“