Najbolji od svih mogućih svijetova?

 

art-sufferingVolim pregledati tuđe police sa knjigama. To je prvo što sam uradio kad sam nedavno sa suprugom posjetio njenu sestru koja iznajmljuje mali ali uredan stančić u centru gradića u kome živi i radi. Pored mnoštva “pobožne” literature ostale iza starice kojoj je nekada pripadao stan, pronađoh i zaniljivu knjigu za koju odavno znam ali nisam imao priliku da je pročitam. U pitanju je Volterov “Kandid”, satira koju je ovaj nosilac “prosvjetiteljstva” (pitanje je koliko su nas prosvijetlili), objavio 1759. godine uvjeravajući druge kako to nije njegov roman. Četiri godine ranije desio se zemljotres u Lisabonu poznat kao veliki lisabonski zemljotres. Osim što je vodio rađanju moderne seizmologije te onom što se naziva earthquake engineering, zemljotres je potaknuo mnoga pitanja o teodiceji ili pitanju zašto dobri i svemoćni Bog dopušta zlo. 

Roman je zasnovan na Lajbnicovoj tvrdnji kako je ovo “die beste aller möglichen Welten” – “najbolji od svih mogućih svijetova”. Ovom tvrdnjom je on pokušao da objasni istovremeno postojanje zla i svemoćnog Boga punog ljubavi. Rugajući se ovom odgovoru, Volter u svom romanu prikazuje izmišljene i do krajnosti fantastično teške sudbine Kandida, vjernog mu sluge Kakamba, baronice Kunigunde, njenog brata barona, filozofa Panglosa, pesimiste Martina, služavke Pakete, kaluđera Žiroflea i mnogih drugih. Teško je odrediti ko je od njih imao teže životno iskustvo i ko je nesrećniji.  Ovim se kritikuje svemoćnost i ljubav Božija a samim tim i njegovi tadašnji odgovori na problem zla: kosmološki optimizam koji je potpuno udaljen od surove stvarnosti. 

peaceinthevalleyVolterov pogled na svijet, izražen u ovom romanu, čini se i danas veoma adekvatnim. Zaraza sifilisom filozofa Panglasa ima svoj put koji obuhvata svu visoku društvenu klasu onog vremena. Moderna kritika svakog mogućeg autoriteta koji je izgubio sav integritet je vrlo prihvaćena i raširena, iako ne možemo reći da je neopravdana. Danas kada nam je tako lako i tako brzo dostupna svaka mrlja bilo kog autoriteta, da li je moguće održati ikakav stav poštovanja prema istima? Neko će pitati, da li je potrebno? Dalje, optimizam (što je drugo ime ovog romana) bilo kog oblika je prilično udaljen od našeg savremenog razmišljanja, osim ako nije potaknut nekim vještačkim sredstvom. I sami hrišćani, nekada nosioci vjere i nade, sve više svoj pogled spuštaju ka zemlji u pokušaju da od ovog svijeta naprave malo bolje mjesto za život, zapostavljajući ideju nekog novog, boljeg, drugačijeg, vječnog svijeta. Bez imalo kritike za sve ove pokušaje, oni i dalje ostaju samo pokušaji i Volterova kritika, čini se, ispravnom: ovo nikako nije najbolji od svih mogućih svijetova. U suštini, upravo nedostaci i problemi, sva zla i nevolje, sve muke i patnje ovoga svijeta u meni bude želju i težnju ka nekom boljem svijetu, koji očigledno, ne može da se ostvari ljudskim naporima. Najbolji od svih mogućih svijetova može da se ostvari  tek kad se Tvorac ovog svijeta uključi u ostvarenje svog drevnog obećanja: “Evo sve novo tvorim” (Otkrivenje Jovanovo 21:5). Do tada, ostaju nam naši pokušaji da činimo dobro i da očekujemo ono što je Elvis opjevao kao “peace in the valley”. Vjerujem da će svi umorni i opterećeni koji ipak moraju nastaviti dalje moći poistovijetiti svoja iskustva i osjećanja s ovom, meni lijepom i utješnom, pjesmom.

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=SXkCUgCSDwY&w=420&h=315]

Oh well, I'm tired and so weary
But I must go alone
Till the lord comes and calls, calls me away, oh yes
Well the morning's so bright
And the lamp is alight
And the night, night is as black as the sea, oh yes

There will be peace in the valley for me, some day
There will be peace in the valley for me, oh Lord I pray
There'll be no sadness, no sorrow
No trouble, trouble I see
There will be peace in the valley for me, for me

Well the bear will be gentle
And the wolves will be tame
And the lion shall lay down by the lamb, oh yes
And the beasts from the wild
Shall be lit by a child
And I'll be changed, changed from this creature that I am, oh yes

There will be peace in the valley for me, some day
There will be peace in the valley for me, oh Lord I pray
There'll be no sadness, no sorrow
No trouble, trouble I see
There will be peace in the valley for me, for me

O, moja tiha molitvo

rukeOvo je mjesto gdje pozivam Gospoda za svjedoka. Ovo je molitva koju nijesam preuzeo ni iz jednog molitvenika, već sam je uzeo iz svoga srca, i uputio onome ko bdi nad našim životom i smrti.

Ova tišina u meni, prije molitve, znači da svi glasovi iz vanjskog svijeta moraju da utihnu, kako bi se čulo samo moje disanje. Ja sam kao struna, napeta i razapeta, koja zadrhti na najtiši jecaj duše: zato moram da se priberem i saberem u sebi. Povukao sam se u samoću, ali ne da bih ćutao: ove riječi, upućene Tebi, svjedoče da su nada i ljubav u meni našle svoje sklonište. Hoću da govorim s Tobom, jer bih bez Tebe bio užasno usamljen: moja duša se otvara na svaku Tvoju riječ. Ti bolje razumiješ mene nego ja sebe.

Sve što ima neku vrijednost za život na zemlji, dato mi je kao poklon, od Tebe, darodavče. Na koljenima želim da Te slavim, da Te hvalim, i da Ti zahvalim. Hoću da svaki moj dan započne razgovorom sa Tobom, da moja mala soba bude dom molitve. Sveti, koji živiš u molitvama mojim, riječ Tvoju čekam, jer ona je čista. Izvadi svako zlo iz mene i ispuni me svojom svjetlošću: svani u duši mojoj. Budi utješna riječ, umornom od života. Ivicom ponora koračam, ako me Tvoja ruka ne pridrži, pašću u bezdan. Ne skrivaj lice svoje od mene.

Nikad nije kasno da budem ono što bih mogao biti, makar na samrtnoj postelji: sličan Tebi, bogolik. Kad držim upaljenu svijeću u rukama, kao da držim svu radost i čistotu svijeta: sada hoću život kao svijetlo i svetkovinu. Iz tjeskobe moje izvedi me, da i dalje slavim ime Tvoje. Primi u uši svoje molitvu moju, sjenkom krila svojih zakloni me.

_______at_the_end_of_life_by_eresaw-d6z1ujzDošlo je vrijeme da podvučem crtu ispod svog života. Glavnicu života sam potrošio, sada trošim sitniš. Moje sjećanje je duže od moje nade: kad se čovjek sjeća, sklon je da prašta i da voli. Svako je bolji kada se sjeća. Molitvom Tebi pomažem sebi da ne odustanem od nade: “kad Bog hoće, i u situ se može ploviti”. Sada sam kao drvo sa koga je opalo lišće: suva grana drveta života. Sve je tako jadno da oko ne može da gleda: iza mene samo groblje uspomena.

Za života nijesam dobio nikakve nagrade: učini Oče da me ona mimoiđe i na dan strašnog suda, kada se svode svi računi i obračuni. Hoću da umrem onako kako sam i živio: tiho, u zoru, kada priroda duboko diše u svom snu, i kad još nije uznemirena ljudskim glasom. Tada Te vjera moja vidi i čuje i dira.

Teško je umrijeti na vrijeme. Ali ja već sada osjećam da sam dio olupine jednog potonulog čovjeka. Šta će mi sada moji dani pokopani, šta će mi sada moje noći uvele? Šta će mi sada moja jutra blijeda, šta će mi sada moja kosa sijeda? Više niko ne može da se ogrije na mojoj vatri, jer u njoj je više pepela nego žara, spaljen sam vatrom koju si Ti potpalio. Stara poslovica kaže: “Kad je kuća dovršena, dolazi smrt.” Smijem li da Te molim da i dalje ostanem beskućnik? Oče moj, daj mi još malo vremena da dovršim svoju priču: volim da Tebe pričam i zapisujem.

Prosijed, u meni se sve bijeli. Svaki živac mi boluje, u meni smrt stoluje. Učini, nado moja, da vedro bude moje duhovno nebo, i da na staroj grani, još koji dan, ne uvene posljednji zeleni listić, kao jedini trag života. Ti, što vedriš i oblačiš, podari mi još neki tren radosti, umjesto dugih godina bola. Jedva naslućujem šta ću i kako ću sa preostalim danima. Vječito iznenađenje moje, izbavi i osvijetli dušu moju, pomozi da se ponovo rodi za svjetlost: ne daj da mi mrak ispuni oči. Skloni me od zlog jezika i mača ljutoga:da mi jezik ne pozna otrovne riječi i da istinita riječ bude jedini mač.

Poslije velike borbe dolazi dugi mir: negdje u božijem naselju nađi(te) i za mene mjesto, a grob moj neka se ne obilježava, jer nijesam bio ničiji, osim Tvoj i svoj. Ponekad mi je duša široka i duboka kao okean. Kad uplovim u njega, čini mi se da sam se spojio sa svim bićima u jednom jedinom poljupcu i da nas sve skupa štiti oklop Tvoje ljubavi.

beach1Punim srcem živio sam ovdje, iako ovdje nije raj. Uvijek ponešto mislim i pišem, kako me smrt ne bi zatekla u neradu i neredu: moram sve lijepo da sredim i sebe uredim, kako bi čist izašao pred nju. Imam želju da dočekam smrt kao svoju vjerenicu: pripremljen za slavlje, s čašom vina u ruci. Molim se za se, da ne umrem usamljen na tuđem pragu, ili na nekom putu, daleko od svojih bližnjih.

Tebi se radujem kao suncu koje grije i koje ne zna za zalazak. Moja je ljubav sada neprestano umiranje od žeđi za Tvojom milošću. Razapeo si iznad moga čela svoje plavo nebo, a kada ga moje oči više ne budu gledale, neka u njima ostanu dvije male plave uspomene.

Plod je zreo kada pada. Već istanjen plamičak života tiho uranja u vječnu, hladnu noć. Ponekad Te ne razumijem, često Te molim, uvijek Te volim.  Primi, Oče, ovu riječ što izdahnu na mojim usnama.

Đuro Šušnjić, “Žetva značenja”

… da nemamo pred sobom dragocjenog lika …

“Ako zbog svoje lijenosti i nemoći baciš krivicu na ljude, završićeš tako da ćeš se zadojiti sotonskom ohološću i zamrmljati na Boga. O sotonskoj oholosti mislim ovako: mi je na zemlji teško shvatamo, i zato lako padamo u pogrešku i primamo je misleći pri tom da činimo nešto veliko i divno. A i mnoge od najjačih osjećaja i pokreta naše prirode ne možemo ovdje na zemlji da shvatimo, ali nemoj da te to zavede i da misliš da će ti to poslužiti kao opravdanje, jer vječni sudac traži od tebe samo ono što si mogao shvatiti, a ne ono što nisi mogao. O tome ćeš se sam uvjeriti, jer onda ćeš sve pravilno spoznati i nećeš se prepirati. Mi na zemlji zaista bludimo, i da nemamo pred sobom dragocjenog lika Hristovog, mi bismo propali i zalutali sasvim, kao ljudski rod prije potopa.”

Фёдор Михайлович Достоевский (1821-1881)
Фёдор Михайлович Достоевский (1821-1881)

Ispiranje mozga

Dok su svi prethodni moćnici obraćali pažnju na ono što njihovi podanici čine, sadašnji moćnici u prvom redu obraćaju pažnju na to što podanici misle.  Orvel: “Partiju ne zanima otvoren čin: jedino do čega nam je stalo jeste misao. Mi se ne zaustavljamo na tome da uništavamo svoje protivnike; mi ih mijenjamo.”  Ispiranje mozga, tj. trajno uobličavanje svijesti, postaje osnovni zadatak moćnika.  Opet Orvel: “Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije u komade a potom sastavi u željeni oblik.”

Đuro Šušnjić
Đuro Šušnjić (profesor, sociolog i autor)