Jednog dana, prije ili kasnije, niko ne zna tačno kada, crkve i religije će se ujediniti. U tom haosu laži će čak i izabrani biti u opasnosti da izgube svoj put. To će biti doba Antihrista. Kako i kada će Antihrist doći, niko ne može da kaže. Ne zna se ni koliko njih će biti u stanju da ga prepoznaju, jer će on doći kao dobrotvor čovječanstva. Za sada možemo sa sigurnošću reći samo jednu stvar: svi ovi pokreti prema ujedinjenju nacija i crkava, svi ovi kompromisi i svo ovo uniformisanje čovječanstva postepeno činjeno pod parnim valjkom tehnološke kulture, priprema put za dolazak Antihrista.

Ovakav razvoj čovječanstva, prema kriterijumu svijeta je divan. Ali, prema hrišćanskom kriteriujumu vodi ka uništenju. Ovo ne iznenađuje i ne plaši hrišćane. Oni znaju da je svijet sam sebe osudio. Zato Hristos nije htio da se moli za svijet. „Ne molim se za svijet.“ Knez ovoga svijeta je đavo i on je „čovjekoubica od početka.“

Smrt će zateći svijet na vrhuncu njegove slave, na vrhuncu njegove samoobmane, na samitu kule vavilonske, kada će čovjek biti u zenitu svoga starog pokušaja da postane bog svojom ličnom moći, bez Boga. Kada Sin Čovječiji dođe, naći će čovjeka u punoj slavi svoje satanske opsjednutosti.

Bog ne traži od hrišćana da spasu svijet. Svaki pokušaj od strane hrišćana da promijene smjer u kome se svijet sada kreće bio bi uzaludan i smiješan. Svijet je brod koji tone i on tone zato što mu je sama struktura pokvarena. Bog ne traži od hrišćana da spasu brod, već da spasu koliko god mogu brodolomnika. Nova Nojeva barka, Hristova crkva, plovi blizu mjesta brodoloma. Svako ko hoće da se spase od vode mora da potraži utočište u njoj. Ali, da bi našao utočište, čovjek mora da se odrekne svijeta, ne toliko geografski, koliko suštinski. „Zato iziđite između njih i odvojte se, govori Gospod, i ne dohvatajte se do nečistote, i ja ću vas primiti.“ (2. Korinćanima 6:17)

Aleksandar Kalomiros, „Protiv lažnog jedinstva“