Nedjelja vaskrsenja

Prije dvije hiljade godina, Isus iz Nazareta je ušao u ljudski rod kroz mali jevrejski narod.  Poticao je iz siromašne porodice, koja je pripadala malom plemenu, živio u jednoj od  najmanjih zemalja svijeta. Njegov životni vijek je trajao samo 33 godine, od kojih najviše 3,5  godine obuhvataju njegovu javnu službu. Pa ipak, nijedna druga osoba nije izvršila tako veliki uticaj na naš svijet. Datumi na našim novinama i u našim udžbenicima svjedoče o tome da je Isusov život jedan od najvećih života ikada proživljenih, ako ne i najuticajniji. Ali nije samo život Isusa ono što je učinilo da On bude tako važna ličnost za nas ljude nego još više Njegova smrt.

Njegovi učenici su nakon Njegove smrti ponavljali Njegovi riječi i tvrdili da smrt ovog jednog čovjeka, učitelja iz Galileje može donijeti vječni život svakom ko u to vjeruje. Vijekovima su ljudi raspravljali o ovome, a te rasprave traju i dan danas. Jer, ako je ovo tačno, onda je to od suštinske važnosti za našu egzistenciju, za naš život. O tome piše i jevanđelista Luka u svom jevanđelju (24:1-12). Nakon što je subotni dan prošao, žene (a ne muškarci!) su došle na grob da bi dovršile proces pripremanja tijela za pogreb. Ali na njihovo veliko čuđenje tijela nije bilo! Nakon prvog čuda, uslijedilo je drugo: dva čovjeka u sjajnim haljinama daju čudne izjave – „Zašto tražite živoga među mrtvima: nije ovdje jer ustade!“

Žene se odmah otrčale do Isusovih učenika i prenijele im ono što su vidjele i doživjele. „I njima se učiniše njihove riječi kao laž i ne vjerovaše im“ (24:11) Ove riječi su jako važne za nas, današnje čitaoce ovog izvještaja. Jer ako je izvještaj o Hristovom vaskrsenju djelovao kao laž Hristovim učenicima, onima koji su hodali sa Njim i za Njim tri i po godine, zar je uopšte čudno da današnji izvarani skeptični čovjek, uplašen od svake moguće prevare, zar je onda čudno da i mi danas reagujemo jednako, sumnjajući i ne vjerujući? Kakve i kolike su naše šanse da povjerujemo u ovaj događaj? Evo nekoliko činjenica u prilog ovom događaju:
1. Ako je izvještaj o Hristovoj smrti zaista bila laž, koju su pronijele prvo žene, pa onda i Hristovi učenici, čudno je da su oni koji su prvi posumnjali u vaskrsenje bili kasnije spremni umrijeti za ovu laž. Jer istorija potvrđuje da je
Petar – razapet
Andrija – razapet
Matej – ubijen mačem
Jovan – jedini umro prirodnom smrću nakon što je preživio vrelo ulje i izgnanstvo na Patmos
Jakov Alfejev – razapet
Filip – razapet
Tadija – ubijen strijelom
Jakov, Isusov brat – kamenovan
Toma – ubije kopljem
Vartolomej – razapet
Jakov Zavedejev – ubijen mačem.
 
2. Petar je bio onaj koji se odrekao Isusa, u trenutku Isusovog hvatanja i saslušanja, baš kao što je Isus i prorekao. Ali nakon Hristovog vaskrsenja, nalazimo Petra u Jerusalimu da propovijeda o vaskrsenju uprkos smrtnoj opasnosti kojoj je izložen.
 
Leon_Bonnat_-_The_Crucifixion3. Jednak izvještaj svih koji su govorili i pisali o ovom događaju je malo vjerovatan ukoliko je sve izmišljotina. Postoji malo izgleda za bilo koju veću grupu ljudi da se slože oko većine činjenica, dok u izvještajima nalazimo jednakosti u vezi vaskrsenja Isusa. Kada bi se radilo o prevarantima, teško je objasniti zašto nijedan od njih nije podlegao pritisku i promijenio svoju priču.
 
4. Savle postaje Pavle: ovo je poznat događaj (Djela 9. poglavlje). Čovjek koji je progonio one koji su propovijedali o Isusu u jednom trenutku postaje propovjednik ove iste poruke. Mnogi su u ovoj radikalnoj promjeni fariseja Savla u apostola Pavla otkrili najubjedljiviji dokaz istine i snage vjere u koju se preobratio, kao i pravu vrijednost koju ima Hristos. A mnogi su (sličnu) promjenu doživjeli u vlastitom iskustvu.
 
5. Rimski stražari su bili postavljeni pored groba nakon Hristove smrti. Strah od kazne je uticao na njihovo besprijekorno izvršavanje dužnost, naročito u noćnim satima. Svako ko bi pokušao da priđe grobu morao bi se susresti sa vojskom najmoćnije armije tadašnjeg svijeta. Jednostavan izgovor da su učenici došli i uzeli tijelo, bio bi nešto najneozbiljnije što bi vojnik pomislio da prenese svojim starješinama.
 
6. Prazna grobnica je nešto što se ne može lako objasniti. Danas se ide na grob popularnim vođama, osnivačima religija i filozofskih pravaca… ali Isusov grob je prazan. Jedno od rješenja koje je ponuđeno jeste pogrešna grobnica. U svojoj tuzi i razočarenju, učeniic su otišli na pogrešan grob. Ako bi ovo bilo tačno, protivnici hrišćanstva su mogli u svakom trenutku odvesti na pravi grob ili pokazati Hristovo tijelo.
Ovo su samo neki od argumenata koji potvrđuje vjeru onih koji to žele. Naravno, i dalje postoji mogućnost za sumnju jer je Bog ostavio prostor da čovjek može da se opredijeli i da pokaže svoju slobodnu volju. Dodatno pitanje koje treba odgovoriti u ovom kontekstu jeste gdje je Isus bio dok je bio mrtav? Kuda idu ljudi poslije smrti?
big_thumb_bc4e2e14eb1e744f8a58d9776532a257Ovo pitanje se često postavlja i čujemo različite odgovore. Najpopularnije vjerovanje je u besmrtnost duše: u trenutku smrti duša izlazi iz tijela i odlazi na nebo, u pakao ili raj. Biblija ipak pruža drugačiju sliku. Ona nigdje ne spominje da čovjek ima neki poseban aspekt koji nazivamo duša. „A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga i posta čovjek duša živa“ (1. knjiga Mojsijeva 2:7). Po biblijskom učenju, čovjek jeste duša. Baš kao što u našem jeziku postoji običaj da se kaže: „Bilo je prisutno 15 duša,“ misleći na ljude. Besmrtnost duše je uvoz iz grčke filozofije i strano je biblijskom učenju.
 
Jednoga dana, niko ne zna kada, svako od nas će završiti svoj život. Jevanđelje poziva da  prihvatimo Hrista kao svog Spasitelja, da povjerujemo da je Njegov način življenja uzor za nas da bi i Njegov način smrti i vaskrsenja mogao isto tako da se primijeni na nama. Poruke i događaji oko nas često idu protiv ovog poziva i to je borba da održimo pravac u životu. Kroz čitanje Biblije, zajedničke razgovore i molitvu moguće je održati ovu nadu i ovu misao do onog trenutka koji će stići svakog od nas.

Velika subota

U događajima koji su se desili pred veliku subotu jedna od glavnih ličnosti je bio Josif iz Arimateje. On je bio ugledni i bogati čovjek, (dokaz da Isusa nije slijedila samo sirotinja), koji je za Isusova života slušao o Isusu, ali nije imao hrabrosti da ga otvoreno podrži. Zajedno sa Nikodimom, odlučio je da Hristovo tijelo treba sahraniti sa počastima (Luka 23:50-54).

Josif je imao novi grob, uklesan u stijeni. Čuvao ga je za sebe, ali kako je bio blizu Golgote – mjesta gdje je Isus razapet – sada ga je ustupio za Isusa. Zajedno sa mirisima koje je donio Nikodim, tijelo je brižljivo umotano u lanenu prostirku i Spasitelj je prenesen do groba (Luka 23:54-56). Žene, Hristove učenice, došle su vidjeti da li je učinjeno sve što je bilo moguće i potrebno. Vidjele su teški kamen navaljen na ulaz u grob. Ove žene su bile poslednje kod krsta i poslednje kod Isusovog groba. Interesantno je posmatrati kako Biblija daje vrijednost vjeri ovih žena, a samim tim ženama uopšte. Danas se često ovo potiskuje i pravi se velika razlika između polova. Mnoge feministkinje ne vide (ili ne žele da vide) ove detalje i Bibliju smatraju strogo muškom knjigom. Sve češći i veći su problemi nasilja u porodici, nasilja nad ženama i djecom. Iako se o ovoj pojavi se dosta diskutuje, mnogo je onih koji sa podozrenjem govore o jednakom pristupu oba pola ka duhovnosti. Predivna je vijest znati i čuti da smo pred Bogom svi jednaki i da imamo jednaku mogućnost spasenja i pristupa Bogu.
Situaciju koja je nastala nakon što je Isus položen u grob, jedan autor opisuje ovim riječima: „Nikada Isus nije privukao toliku pažnju mnoštva kao sada kad je položen u grob. Ljudi su po svom običaju dovodili svoje bolesne i nevoljne da ih On izliječi, ali njega nije bilo. Mnogi su došli izdaleka da nađu Onoga koji je liječio bolesne i podizao mrtve. Sa svih strana čuo se uzvik: „Tražimo Hrista Iscjelitelja!“ Bilo je očito da su željeli imati živog Hrista u svojoj sredini. Nevoljnici koji su došli da ih Isus izliječi klonuli su pod teretom razočarenja. Ulice su bile ispunjene jecajima. Uzalud su tražili savjet, niko nije imao takvo umijeće kao Onaj koji je ležao u grobu.“
TIME_Is-God-Dead_April-8-1966Čini se kao da je trebalo da postoji ovakav jedan dan, da bi svi mi naučili i vidjeli kako bi izgledao svijet bez Boga. Kako bi to bilo kada ne bi postojala nada, uzdanje, vjera da će sutra biti bolje i drugačije. Na moja vrata često dođu siromašni i ljudi u različitim potrebama. Ponekad uspijem da odgovorim na njihove zahtjeve i potrebe, a ponekada ne. I nikada mi nije jednostavno da onima koji traže materijalno ponudim duhovno, ali znam, na kraju da je to jedino rješenje svih naših problema ovdje na zemlji. Iskustva mnogih pokazuju da čovjek može biti u najgorim okolnostima ali kada ima Isusa u svom životu, sve te okolnosti mogu biti prevaziđene i može se imati mir. I obrnuto: čovjek može imati mnogo onoga što se smatra velikim dragocjenostima a ipak biti prazan, potišten i pun nemira.
Tekst dalje kaže: „u subotu dakle ostaše po zakonu.“ Na ovom mjestu jevanđelista Luka nas podsjeća na zakon, Božji zakon, Deset zapovijesti koje je Bog dao ljudima preko Mojsija. U tom zakonu stoji poziv na sedmični odmor, o kome čitamo u 2. knjizi Mojsijevoj 20:8-11. Hristovi učenici i sledbenici, ljudi koji su bili svjedoci velikog petka i velike subote, su takođe bili ljudi koji su poštovali Božji zakon i sve ono što u njemu stoji i piše.
 
Vjerujem da je poznato kako je došlo do toga da se danas nedjelja praznuje kao sveti neradni dan. U tom poslu je car Konstantin odigrao veliku ulogu pokušavajući da sačuva svoje carstvo koje je bilo podijeljeno na dva različita pogleda, dvije različite vjere. Postoje i oni koji vide upravo u vaskrsu opravdanje ili argument za promjenu dana svetkovanja. Ali nam Biblija daje drugačiju sliku, da su Hristovi učenici i poslije njegovog vaskrsenja, svetkovali subotu kao sedmi dan. Par takvih navoda se nalaze u Djelima apostola 17:2, 18:4. Baš kao što je na početku stvaranja Bog odmarao u subotu (2. Moj. 2:1-3) tako je Isus nakon smrti na krstu u petak, odmarao od djela otkupljenja. Iako je na zemlji među njegovim sledbenicima bila velika žalost, na nebu je bila radost. Slavno je obećanje budućnosti u očima nebeskih bića. Obnovljeno stvaranje, otkupljenje ljudskog roda, prilika za vječni život – to su vidjeli Bog i anđeli kao plod završenog Hristovog djela na krstu. Osim uspomene na stvaranje, nakon Hristove smrti, svaka sledeća subota je uspomena na djelo spasenja koje je za nas izvršio Spasitelj Isus Hristos.

Veliki petak

Većina  hrišćana zna da je Vaskrs u stvari najveći hrišćanski praznik, iako veću medijsku pažnju privlači Božić, praznik Isusovog rođenja. Možda je to zato što nedovoljno obraćamo pažnju na novozavjetne tekstove koji o tome govori. Pogledajmo događaje vezane za ovaj hrišćanski praznik iz perspektive jevanđelja po Luci, koji ih je hronološki prikazao.

Nakon što je doveden pred jevrejsko vijeće koje ga je osudilo jer huli na Boga i pravi se jednak Bogu, trebalo je da se ta odluka odobri i od strane rimske vlasti. Ona je jedina imala pravo donijeti  smrtnu presudu. Isus je doveden pred Pilata, sa željom da bude osuđen.  Nakon prvog ispitivanja, Pilat daje izjavu (Luka 23:4-5): „Ja ne  nalazim nikakve krivice na ovom čovjeku.“  Ove riječi jevrejski prvaci dočekuju navaljivanjem da se donese drugačija presuda.
I ova scena se ponavlja nekoliko puta. Sud ne nalazi krivicu, a oni koji su Isusa optuživali zahtijevaju drugačiju presudu (23:14-23). „I Pilat presudi da bude kao što oni ištu. I pusti onog što iskahu, koji biješe bačen u tamnicu za bunu i za krv; a Isusa ostavi na njihovu volju“ (24-25). 

Ovakav scenario je poznat i na današnjim sudovima: sudija se podmiti i presuda bude u korist onih koji su dali novac. Ali Biblija ne staje na ovom. Ona ne govori da je Isus bio samo  nepravedno osuđeni čovjek. Biblija govori da je Isus bio nepravedno osuđeni Bog i da je taj Bog umro zbog grijeha ljudi. Jevanđelista Luka spominje mnogo ličnosti, mnogo ljudi i žena koje se pojavljuju tog petka oko Isusa: dok je pred sudom, dok se kreće prema Golgoti, brdu gdje je razapet, oko krsta na kome je razapet… i bilježi njihove reakcije na ono što se dešavalo. Zanimljive je posmatrati te reakcije, koje je jevanđelista Luka zabilježio, i analizirati sebe kroz njih. To je dužnost bar onih koji se danas nazivaju Hristovim sledbenicima.
 
Pilat
Pilat je zanimljiva ličnost jer je njegovo ponašanje slično ponašanju mnogih ljudi. On je poput onih čije ponašanje određuju drugi. On zna šta je istina, on je siguran da Isus nije kriv, ali ne pristaje da napravi taj korak nego sluša većinu, sluša one koji viču i galame i koji pozivaju da krši svoju savjest, da čini ono što zna da nije ispravno da učini … To su neke od najvećih patnji koje ljudi mogu da dožive – da, fizičke patnje su takođe grozne. Ali kada vi znate da možete bolje, kada vi znate da trebate da postupate drugačije, kada vaša vrijednost opada u vlastitim očima jer se ne ponašate onako kako vi znate da treba da se ponašate, to je veliki unutrašnji bol – koji traje dok ne poništimo i odbacimo vlastite ideale. 
 
Simon Kirinac
20090415025020-w1Sledeća osoba koju jevanđelista Luka spominje,  se zove Simon, koji je prema gradu iz koga potiče nazvan Simon Kirinac. On je onaj koji se slučajno našao u ovoj koloni. Vraćajući se sa teškog rada u polju tog dana, on je naišao na kolonu koja je išla ka mjestu gdje su razapinjali osuđenike. Ovo nije bio jedinstven događaj: često se događalo da na taj način izvršavaju smrtnu kaznu. Ali u ovom osuđeniku, u slučajnom prolazu, Simon je vidio nešto više, Nekog višeg. Vjerovatno zbog izraza saučešća, kojeg su rimski vojnici vidjeli na njegovom licu, on biva pozvan da ponese komad drveta na kome će Isus biti razapet nešto kasnije. Istoričari pretpostavljaju da je to bio samo vodoravni dio krsta, tzv. patibulum, a ne cijeli krst kao što je to prikazano na ovoj slici. 
 
Oni koji se rugaju
Dok zapisuje ovaj događaj Luka primjećuje među određenim brojem ljudi jednaku karakteristiku: to su oni koji se rugaju – narod, knezovi, jedan od obješenih. I takvi ljudi postoje danas. Ljudi koji se ismijavaju Bogu, Isusu, njegovim sledbenicima i svemu što je povezano sa tim. I pored slobode da radimo šta god želimo, veoma je ružno zauzeti ovakav stav prema Bogu, stav nepoštovanja i stav drskosti. Mnogo je ljudskije poštovati, čak i ono što mi lično ne vjerujemo, a ima veliku vrijednost drugih ljudi koji žive pored nas. 
 
Oni koji vjeruju
Iako je jedan od razapetih sa Isusom bio u grupi onih koji se rugaju, drugi razbojnik je imao drugačiji stav. To je je još jedan poticaj pisca jevanđelja da i njegovi čitaoci zauzmemo ispravnu poziciju. Oba razbojnika su u istoj situaciji, ali dok jedan moli za milost, drugi psuje i proklinje. Ovo je dokaz da okolnosti ne moraju odrediti naše ponašanje. Mi imamo potpunu vlast nad našim ponašanjem i našim odlukama u svakom trenutku. Niko nas ne može natjerati da mislimo na ovaj ili onaj način. Hvala Bogu na toj slobodi i mogućnosti: ali upotrijebimo tu Bogom danu slobodu na pravi način.
 
The_Centurion_by_seoulmanTEDRimski kapetan
Poslednji u ovom nizu ličnosti  jeste rimski kapetan. Njegova reakcija na Veliki petak je takođe zanimljiva. On je imao priliku sve vidjeti i čuti, sve što se dešavalo sa Isusom. Njegov postupak je, neki će reći,  najprirodnije što čovjek može učiniti nakon što se upozna sa onim što je Isus doživio tog dana. Dok čitamo o Hristovim mukama, patnji na krstu, stradanju i smrti, jedino što možemo i trebamo uzviknuti su riječi ovog rimskog kapetana: Zaista ovaj čovjek bijaše sin Božji.
 
Poziv
Jednako kao u vrijeme prvog velikog petka, kada se desilo Isusovo stradanje i smrt, i mi danas smo u istoj poziciji. I negdje se možda čak i piše kakva je reakcija svakog od nas pojedinačno. Kada se ponašamo kao Pilat: kada postupamo drugačije nego što znamo, nego što nam Božija riječ i naša savjest govori. Kada smo u grupi onih koji se rugaju, a kada u društvu onih koji prihvataju Isusa za svog Spasitelja a sebe prepoznaju kao jednog od grešnika za koje je Isus umro i traži milost i spasenje. Cilj zapisa jevanđelja je da svaki put kada ga čitamo doživimo iskustvo drugog razbojnika i rimskog kapetana. To je potrebno da se desi češće, a ne samo jednom godišnje, a ne samo na veliki petak.

O postu

Pred svaki veći religiozni praznik, poput dana proslave Hristovog rođenja ili pred obilježavanje Hristovog vaskrsenja, ljudi se više zainteresuju za post. To je slučaj sa svim tradicionalnim hrišćanskim vjerama na našem području ali i sa onim nehrišćanskim monoteističkim koje imaju svoje postove vezane za određene dane i praznike. U svakom od ovih slučajeva nije rijetko da dobijem pitanje od svojih prijatelja i poznanika da li i ja postim, kada, kako i koliko. Tim više, ukoliko o ovoj temi
potražite na internetu, često ćete dobiti netačne podatke, naročito kada se opisuje teorija i praksa druge vjerske zajednice. Zato mislim da je potrebno da svaka osoba dobije pravi uvid u ovu temu zasnovanu na pravom izvoru informacija, Bibliji ili Svetom Pismu.

Hrana i duhovnost
Često se dešava da ljudi ne vide (ili previde) povezanost tjelesnog sa duhovnim. Možda je upravo hrana jedno od područja koje to najbolje pokazuje. Zato je neophodno vidjeti kako je to hrana povezana sa duhovnošću čovjeka?

1. Prvi argument u prilog povezanosti hrane i duhovnosti nalazimo u suštini čovjekove ličnosti. Čovjek je jedinstvena cjelina koja se ne može podijeliti (bez nanošenja štete) na dušu i tijelo, kao što se to inače čini. Zasnovan na grčkom dualističkom učenju a ne na Bibliji, ovaj pogled uči da su duša i tijelo razdvojive komponente čovjeka, bilo za vrijeme života ili poslije njega. Tako da uticaj jednog na drugi nije dovoljno jasan niti snažan: nije važno šta tijelo čini, važno je kako se duša osjeća – česta je misao koja dovoljno objašnjava ovu ideju. Tako ćete pronaći hrišćane koji pušenje i alkohol, na primjer, ne smatraju grijesima, upravo zbog ovog dualističkog pogleda.
Biblija, sa druge strane, uči da je čovjek stvoren od Boga kao cjelovito biće koje se ne može razdvajati na svoje komponente. Šta više, duša (koja je često termin za neki posebni aspekt čovjekove ličnosti) je termin koji pisci Biblije (1. Moj. 2:7) upotrebljavaju za čovjeka (poput arhaičnog načina izražavanja: bilo je prisutno 5 duša). Da se poslužimo biblijskim jezikom: Čovjek nema dušu: on jeste duša; čovjek nema tijelo, on jeste tijelo. Budući da je čovjek jedna cjelina, sve što on čini utiče na svaki aspekt njegovog življenja.
2. U prvim poglavljima prve knjige Mojsijeve, biblijske knjige koja opisuje početke svijeta i čovjeka, na mnogo mjesta se spominje hrana i jelo, te njen uticaj na čovjeka i njegovu budućnost. Tako u 2:16-17 možemo čitati da je sam Bog napravio podjelu hrane koja je tada bila dostupna čovjeku na ono što može jesti i ono što je zabranjeno za jelo. Ova podjela će u kasnijim biblijskim tekstovima, nakon potopa, dobiti svoju širu podjelu na čisto i nečisto. Kada je sotona kroz zmiju naveo Evu na grijeh, on je doveo u pitanju upravo tu podjelu koju je sam Bog napravio: dozvoljeni i zabranjeni plodovi (1. Moj. 3:2). Na istom području, hrana i jelo, Eva je propustila da ostane poslušna Bogu te je uzela zabranjeni plod i pojela (3:6).
Na ovaj način, hrana i apetit bivaju prikazani kao jedan od važnih aspekata života čovjeka na kojima on treba da pokaže poslušnost i suzdržanost. Vladanje sobom ima svoj korijen u vladanju svojim apetitima i željama. Biblija uči ukoliko čovjek nije sposoban da vlada sobom na ovom području, teško će uspjeti i na drugim oblicima moralnih ispita i kušanja.
3. Iz 3. poglavlja prve knjige Mojsijeve saznajemo da će se čovjekov život, u principu, nakon pada u grijeh vrtiti oko sledeće tri stvari: brak (muško-ženski odnosi), posao i hrana (1. Moj. 3:16-19). Time Biblija ne poništava važnost ovih realnosti, ali isto tako nijednu od njih ne diže na prijesto kao jedinstveno važno. Svaka od njih ima svoju vrijednost te uticaj na svaki aspekt čovjeka.

Šta je post?
Nakon što smo postavili temelje, možemo se pozabaviti odgovorom na gore postavljeno pitanje. U najkraćem obliku, post je uzdržavanje ili apstinencija. Širi odgovor će biti da je post potpuno uzdržavanje od hrane radi duhovnih ciljeva. Post, dakle, nije dijeta: to nije ono što činimo da bismo ljepše izgledali (bar ne na fizičkom planu), iako on može imati takvih sporednih uticaja.
U Bibliji pronalazimo više oblika posta. Tako se većina tumača slaže da je Isusov post od 40 dana bio post bez hrane, ali sa konzumacijom vode (Luka 4:2). Postoji spominjanje i djelimičnog posta, koji je uključivao određena ograničenja u ishrani (Danilo 10:3). Ali najčešći primjeri su postovi koji su uključivali potpuno uzdržavanje od hrane, a upražnjavali su ga Jestira, Pavle, Ilija, Mojsije, Isus i druge ličnosti iz biblijskih tekstova.
Zanimljivo je da se post na malo mjesta navodi kao zapovijest, osim u kontekstu starozavjetnih praznika (poput Dana očišćenja; kažnjavanje onih koji se ne pridržavaju posta treba se posmatrati u kontekstu starozavjetne jevrejske teokratije i nema direktne primjene na današnje vrijeme). Isus odgovara onima koji su optuživali njegove učenike za nepridržavanje obaveznim postovima, riječima da će njegovi učenici postiti nakon što “im otmu mladoženju” – aludirajući tako na svoje vaskrsenje (Marko 2:18-22). Sam Isus nigdje ne zapovijeda post niti određene dane posta, ali podrazumijeva da će njegovi sledbenici to praktikovati. Jedan od najboljih primjera za to je njegov ukor onima koji se razmeću postom (i svakim drugim religioznim atributom): Kad postiš, nemoj pokazivati vanjskim znacima niti privlačiti pažnju na svoj obred, da ljudi primijete da postiš, nego čini to tako da zna samo tvoj Otac nebeski (Matej 6:16-18).
Biblijski post apsolutnog uzdržavanja od hrane traži učenje, naviku i pripremu tijela. Nije dobro krenuti odmah na nešto što nikada nismo činili. Takođe, neki to čine tako što se dan ranije dobro najedu, da bi uspjeli sledeći da budu gladni. Mnogo je korisnije smanjivanjem obroka i količine hrane pripremiti tijelo (i stomak) za dan (ili više njih) kada nećemo uzimati hranu.
Takođe, post je potrebno iskoristiti u duhovnom pravcu. Često se dešava da post ima svoju samo tjelesnu, fizičku stranu uzdržavanja od hrane dok čitanje Pisma, molitva i razmišljanje nemaju mjesta jednostavno zato što smo zauzeti nečim drugim, poslom na primjer. U takvim slučajevima je bolje imati kraće vrijeme posta ali ispravno upotrijebljeno i usmjereno, nego duži post koji je bez fokusa.

Svrha posta
Primijetili smo da kada govori o postu, sam Isus se interesuje za naše motive. Zašto radiš to što radiš? Kome ili zbog koga to radiš? Veoma je lako upotrijebiti dobre stvari za pogrešne ciljeve; to je karakteristika svake pogrešne religije: cilj opravdava sredstva. Post nije magični štap koji čini da nam cijeli svijet uključujući i Boga jedu iz ruke i sprovode našu volju. Post ima za cilj približiti nas Bogu, a ne Boga nama. On je usredsređen na Boga. Upravo zato Bog preko proroka Zaharije opominje ljudi koji su postili u njegovo vrijeme da preispitaju ciljeve svog posta riječima “Kada ste postili dugi niz vremena, kome ste postili?” (Zaharija 7:5). Post nije zamjena za poslušnost Bogu niti način zarađivanja našeg spasenja jer je spasenje je dar Božji. Post je bezvrijedan bez zasluga Hristove smrti na krstu.
Ispravno sproveden post treba da otkrije šta u stvari vlada nama, našom ličnošću. Mnoge stvari je moguće prekriti hranom. Tokom posta sve ono u nama izlazi na površinu i mi se podsjećamo da “čovjek ne živi samo o hrani nego o svakoj riječi Božjoj” (Mat. 4:4). Shvatamo da nije hrana, fizičke i materijalne stvari ono što održava naš život, nego je to sila i ljubav Božja.
fasting1Post posebno koristi pri nekim od sledećih situacija:
– Pri proučavanja Svetog Pisma: veoma često raspravljamo o značenju nekog biblijskog teksta iako možda nikada nismo se istinski potrudili da ga razumijemo proučavajući Bibliju uz post.
– Kada je potrebna posebna Božja pomoć: uobičajeno je da se posti prilikom fizičkih bolesti; post je jednako koristan i potreban i u duhovnoj bolesti.
– Post uz molitvu za izgradnju moralne snage.
– Post kao dodatno sredstvo u ličnoj borbi protiv sila spiritizma.
– Post uz pokajanje, zbog učinjenog grijeha, ali ne kao pokora: način otkupljivanja grijeha.

Srijeda i petak kao obavezni dani posta tokom cijele godine imaju svoj korijen u jednom starom tekstu koji nalaže ove dane kao dane posta; razlog za to je razlikovanje od onih koji poste ponedjeljkom i četvrtkom. Ova logika je dugo zadržana u praktikovanju posta mnogih: post kao suprotnost od nečega ili razlika od nekoga. Jedan od najboljih tekstova koji ukazuju na korisnost i sveobuhvatnost posta, a opet na njegovu osnovnu funkciju jeste iz knjige proroka Isaije 58:6: “Nije li ovo post što izabrah: da razvežeš sveze bezbožnosti, da razdriješiš remenje od bremena, da otpustiš potlačene i da izlomite svaki jaram.” Sveze bezbožnosti, bremenje grijeha, potlačenost lošim navikama i jaram zla je ono što treba da bude pokidano i zbačeno kroz čin posta. Naše vrijeme obiluje takvim pojavama.
No i na kraju je ponovo važno napomenuti: post nije nešto što automatski čini čuda kada se praktikuje, post nije magični štapić. Post je aktivnost koja dovodi nas bliže u vezu sa Onim koji može da čini čuda a koji nije mađioničar niti iluzionista nego koji je Bog Stvoritelj i Otkupitelj grešnih ljudskih bića.

Da li molitvu treba potpisati?

Ljudi lako oguglaju. Na sve.

Sjećam se kako im je to na Balkanu lako polazilo za rukom u periodu od ’92-’95. Gledajući sve one silne Dnevnike i na njima sve one ružne izvještaje rijetko su poslušali savjet kada spiker kaže da “sledeće scene nisu za djecu.” Ti naši oguglali roditelji nisu gasili TV niti nas tjerali napolje nego nam dopuštali da zajedno s njima gledamo grozne scene iz Vukovara i iz Srebrenice. Zavisno od porodice i od Dnevnika. Pročitajte više „Da li molitvu treba potpisati?“