Otvarajući frižider moja supruga je primijetila u jednom njegovom ćošku pakovanje šampinjona. Želeći da preduhitri njihovo kvarenje, ta vrijedna Makedonka je za čas spremila pizzu i pozvala mene i moju ćerku na ručak. Pošto sam i sam htio da doprinesem lijepom zajedničkom objedu, otišao sam i u radnji preko puta kupio naš omiljeni sok od marelice, breskve i jabuke. Dok smo uživali u jelu, čitao sam sastojke ovog soka napisane na nekoliko različitih jezika. I po ko zna koji put sam se čudio nad jezicima bivše Jugoslavije, koji se nakon njenog raspada i službeno tretiraju kao različiti jezici te zahtijevaju prevođenje. Evo sadržaja teksta sa ovog soka na sledećim jezicima:
|
HR / BIH |
RS / CG |
| Voćni nektar od marelice, breskve i jabuke… | Mutan voćni nektar od kajsije, breskve i jabuke … |
| proizveden od koncetrirane kaše | proizveden od koncetrisane kaše |
| i soka sa sladilima. | i soka sa zaslađivačima. |
| Smanjene energetske vrijednosti: | Smanjene energetske vrednosti: |
| Protresti prije upotrebe. | Promućkati pre upotrebe. |
| Čuvati na hladnom i suhom… | Čuvati na hladnom i suvom… |
| … u hladnjaku. | … u frižideru. |
| Uvoznik za BiH | Uvoznik za RS |
Nije mi trebalo puno vremena pa da se podsjetim čuvene sarajevske humorističke serije “Top lista nadrealista” predvođene Nenadom Jankovićem (Nele Karajlić), Mirkom Srdićem (Elvis Kurtović), Brankom Đurićem i Zenitom Đozićem. Serija se bavila društvenom i političkom satirom, a u ovom kontekstu je posebno zanimljiva epizoda “Otvoreno o jeziku” koja se na youtube.com nalazi u veoma lošem formatu, ali novije generacije ipak mogu razaznati o čemu se radi ukoliko pogledaju ovaj dole video. Nadam se da im racio nije toliko oslabljen današnjim popularnim španskim sapunicama.
[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=V6Ia15riHRw&fs=1&hl=en_US]
Dodane ovoj audiovizuelnoj kritici ljudske gluposti na našim područjima, riječi poznatog lingviste Milana Šipke još bolje osvjetljavaju ovaj problem i objašnjavaju svima onima koji se trse kako danas pričaju svojim vlastitim i pravim jezikom za razliku od ranijeg tuđeg, nametnutog i svačijeg.
Sve su te varijante (srpskohrvatskog jezika) suštinski funkcionisale kao standardnojezički izrazi pojedinih sociokulturnih sredina, odnosno republika u tadašnjoj SFR Jugoslaviji, od koji nijedna nije bila potpuno jednonacionalna, a Bosna i Hercegovina je bila čak izrazito višenacionalna zajednica. Tada su naime pripadnici naših jednojezičkih nacija živjeli izmiješani na većem dijelu teritorije, dakle jedni sa drugima, tako da je bilo prirodno da imaju i jedan, zajednički standardni jezik, pogotovo što se formiranju takvoga jezika težilo tokom prethodna dva stoljeća. Pod uticajem nelingvističkih faktora, prije svega nacionalnopolitičkih, koji su doveli do raspada ukupnog zajedništva Muslimana (danas Bošnjaka), Hrvata i Srba s Crnogorcima, ti narodi danas ne žive više jedni s drugima nego jedni pored drugih, pa su umjesto varijanata kao standardnojezičkih izraza sociokulturnih sredina, formirani posebni standardni jezici: hrvatski, srpski i bosanski…. Pa su time norme, iako u visokom procentu podudarne, potpuno odvojene za svaku nacionalnu zajednicu posebno, bez obzira na to žive li njihovi pripadnici u svojoj nacionalnoj državi ili kao manjina u drugim nacionalnim državama…. To je, možda, dosad i najubjedljiviji dokaz o uticaju društveno-političkih zbivanja na jezik, odnosno o društvenom karakteru samog jezika. Kakve su društvene i političke prilike, takav je i standardni jezik. Pri svemu tome karakterističan je podatak da su razlike između, recimo, britanske i američke varijante standardnog engleskog jezika veće nego razlike između naših dojučerašnjih varijanata, pa ipak su umjesto naših varijanata formirani posebni nacionalni standardni jezici pod posebnim imenima: hrvatski, srpski, bosanski. U svijetu, kako pokazuju navedeni primjeri varijantno razuđenih nacionalno nehomogenih jezika: njemačkog, engleskog, španskog, portugalskog i dr., ne postoji pravilo da svaki narod ili svaka nacija mora imati svoj poseban standardni jezik, koji se obavezno mora zvati po imenu nacije koja njime služi. Naš slučaj je u tom pogledu izuzetak, što je opet odraz naših specifičnih društveno-političkih prilika, u kojima je, kao nigdje drugdje u svijetu, jezik, uz zastavu, grb i himnu, postao neizostavni nacionalni i državni simbol. (Milan Šipka, Kultura govora, Novi Sad: Prometej, 2008, str. 57-58).
I sad, neka neko opet postavi pitanje zašto sve više mladih Srba, Bosanaca, Hrvata, Crnaca, Goraca i ostalih pišu engleskim jezikom svoje postove na facebooku?