Od kako smo čuli da je Elizabeta umrla, ima tome već sedam dana, mediji ne prestaju da prave pompu od toga. I nije čudo za medije, oni tako pokušavaju da osmisle razlog svog postojanja. Ono što mene čudi jeste i što se neki hrišćani zanose time i nemaju adekvatno stanovište prema pojavama koje ih okružuju. Moguće da je za nedostatak takvog analitičkog promišljanja razlog nedovoljno provedenog vremena sa Svetim pismo. Ono bi trebalo da nam pruži “osjećanja dugijem učenjem obučena za razlikovanje i dobra i zla” (Jevrejima 5:14).
Neko će reći kako ovdje nije u pitanju ni dobro ni zlo, nego jednostavno smrt jedne uticajne žene, koja je za dugi niz godina obilježila epohu … itd. Međutim, sam koncept kralja i kraljica nije baš najbolji, bez obzira na romantičarsku notu koju vuče za sobom. Ideja kako neko treba i može da vlada nad drugima samo zbog toga što je, opet, neko drugi – njegov predak – osvojio tu vlast (najčešće krvlju i mačem), nije nimalo pravedna ni biblijska. Njom se prihvataju argumenti koji se kreću od božanskog prava do izuzetnosti porodice (“plava krv”) i posebnosti pojedinca (mesijanski kompleks). Kroz istoriju jevrejskog naroda, Bog se stalno opirao ovom obliku uprave nad ljudima. Prema mom čitanju i razumijevanju Biblije, bilo je ta najviše zbog nemogućnosti Božjeg uticaja na izbor lidera jer se on svodio na jednu porodicu, naslednim putem.
Razumljivo je da mi živimo u nekom drugom vremenu i da su današnji odnosi crkava i država, svjetovnog i svetog drugačiji. Ali moram priznati da me svaki put čudi kada hrišćani slijepo slijede običaje sekularnog svijeta. Razumijem ja i ono “o pokojniku sve najbolje” pa sad ova teta ispade najveći hrišćanin na svijetu. Možda i jeste, ko sam ja da sudim o njenoj vjeri?
Ali nekako mi ta diskrepancija između “njihovih” i “naših” uvijek pada u oči. Političari i vođe zapada su svi neke velike demokrate, čovjekoljubi i humanisti, a svi ovdašnji, naši, su ratni zločinci i lopovi! Čini mi se kako još od smrti Josipa Broza hrišćanska crkva na ovim prostorima se prema svojoj vlasti postavlja, u najboljem slučaju ambivalentno. Koristi je prema potrebi i podržava kada ona ispunjava njene ciljeve. U tom pravcu vidimo i dijeljenje ordena u jednoj od crkava. Koliko god treba izbjeći nacionalizam isto vrijedi i za, ono o čemu se često danas govori, autošovinizam. Jer čim jedan narod počne svoje da uzdiže, javlja se drugi koji pita “Zar i naši nisu dovoljno vrijedni i dobri?” “Nacionalizam nikada u istoriji nije bio samo ljubav prema svom narodu; on je bio uvijek i mržnja nekog drugog naroda,” pisao je Dobrica Ćosić još 1992. godine dodajući kako “ta mržnja može biti i nepravedna i izraz zabluda.” Prema jevanđelju, mržnja je sve samo ne vrlina. Možemo mrziti loše pojave ali ne i ljude. Hristos poziva da se vole, čak i neprijatelji (jev. po Mateju 5:44, po Luki 6:27.35). S obzirom da slabo uspijevamo u umjerenosti, politikanstvo i strančarenje treba napustiti. Zato je najbolje za hrišćane svih zemalja da teže carstvu nebeskom kao svojoj glavnoj domovini. Ono što su apostoli govorili nekad, treba da odzvanja jasno i glasno i danas: “Ima drugi car, Isus” (Djela 17:7b).