Bilo je to teško vrijeme za njegov narod. Bili su već sedam godina u okupaciji, ruka neprijatelja je postala veoma teška i nasilna. Narod je iz straha napuštao svoja naselja i tragao za pećinama i sličnim prirodnim skloništima. Hrane je već ponestajalo i panika se širila poput jutarnje magle. Jedan mladi sin tog naroda je skupio hrabrosti i izašao na njivu da sabere nešto malo pšenice i pobjegne sa njom prije nego stignu neprijateljski vojnici. U tom trenutku mu se javio anđeo i pozdravi ga posebnim riječima: “Gospod je s tobom, hrabri junače!” Taj pozdrav kao da je isprovocirao ovog čovjeka koji je kratko zastao u svom radu, okrenuo se i upitao: “Ako je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? I gdje su sva čudesa Njegova, koja nam pripovijedaše oci naši … a sada nas je ostavio i predao u ruke neprijateljima!”
Bez obzira koliko zreli vjernici bili, trenuci lične i kolektivne patnje podstiču pitanja. Zašto? Zašto se ovo dešava ako je Bog svemoćan i dobar? Posvećeni ljudi tragaju za odgovorima i pokušavaju da osmisle svoje situacije oslanjanjem na neke od biblijskih stihova i koncepata. Dešava se često da dati odgovore ne obuhvataju dovoljno realne situacije i znaju praviti štetu umjesto da budu od koristi. Prije nego pređem na neke od uobičajenih odgovora i primjedbe za iste, treba se podsjetiti da nisu sva zla jednaka. Postoje tzv.
- Prirodna zla – na koje nema direktnog ljudskog uticaja (poplave, cunami, tornada …)
- Incidentna zla – kada neplanirani događaji utiču na ljudske živote (pad zgrade, sudar …)
- Moralna zla – ono što nastaje zbog ljudske grešne prirode (holokaust, ubistva, ropstvo …)
Različiti odgovori
- Mora postojati neki smisao u patnji. Ovo je prirodna težnja ljudskog uma da uskladi život i pojave u njemu. Ako postoji Bog koji je stvorio svijet sa ciljem, mora postojati neki razlog za patnju. Problem s ovim pristupom je da se na taj način sve može opravdati.
- Patnja kao kazna. Postoje biblijski tekstovi koji neke situacije objašnjavaju ovim putem. Ali to ne znači da svaku situaciju mi možemo staviti u isti koš. Knjiga o Jovu, kao i neke Hristove izjave, ukazuju da nije ispravno praviti univerzalnu primjenu ovog odgovora.
- Patnja kao lekcija. Prema ovom mišljenju, patnja nas obučava i pročišćava naš karakter. Sigurno da se to može desiti ali dok je ovo adekvatan odgovor za neke situacije, nije – kao ni prethodni – ispravno primjenjivati ga na sve. Ne samo da je problematičan nego može biti i destruktivan. Ovaj pristup ide tako daleko da može tvrditi kako je zlo neophodno za ljudsko sazrijevanje i rast.
- Patnja kao test. Bog dopušta patnju onima za koje zna da će položiti ispit. U Bibliji nalazimo primjere i za ovo (Avram, Jov) ali je od veoma male koristi za osobu koja prolazi kroz muku. Posebno pitanje se postavlja: ko određuje šta je test, a šta nije? Ovo zasigurno nije posao za ljude koji posjećuju one što se muče i pate.
- Patnja ukazuje na vječnu slavu. Postoje biblijske reference i za ovo mišljenje (2. Kor. 4:17, npr). Ali ako se generalno prihvati, ono negira emotivni bol koji može donijeti dugotrajne negativne psihološke posledice pojedincu. Takođe, ovaj pristup se ne bavi traganjem za uzrokom patnje.
- Đavo kao uzročnik svakog zla. Sve naše patnje i zla ovog svijeta pripisuju se jednom izvoru. Ovaj pogled je prilično dramatičan i uvjeravajući, posebno u kontekstu ideje o velikoj borbi između dobra i zla u koju je uključena svaka pojedinačna osoba na ovom svijetu.
Patnja je besmislena
Izuzetno je važno zapamtiti da patnja nikada nema smisla. To znači da ni odgovori koje dajemo osobi u patnji, ne mogu biti u potpunosti zadovoljavajući. Patnja je stvarna, ali ujedno i tajanstvena i mučna. Sveto pismo je prikazuje kao stvarnost ovog života, ali ne daje detaljne odgovore na sva pojedinačna pitanja koja možemo imati. Svaka situacija je posebna i zahtijeva drugačiji pristup. Ipak, ne smijemo zaboraviti, da nisu svi odgovori podjednako korisni. Neki ozbiljno koče ljude u traganju za Bogom u trenucima muke. Ljudi su stvoreni da postavljaju pitanja. Svaki odgovor koji to sprečava ne služi na čast Bogu koga predstavljamo. Mi svi možemo iskusiti patnju i muku jer živimo na zemlji gdje zlo vlada. Ali moramo zapamtiti: patnja nevinih nikada nije Božija volja. On u Svetom pismu obećava uništenje zla i muke, ali je neophodno istrajati čekajući u nadi.
Zato se uzdržimo od svako povezivanja patnje sa ličnim grijesima i duhovnošću. Često se čuje kako se muka dešava zbog učinjenog grijeha, nedostatka vjere ili kao potreba za ličnim rastom. Izbjegavajmo racionalizovanje tuđe patnje. Umjesto toga ponudimo utjehu i ohrabrenje onima koji prolaze kroz mračne periode svog života. Tišina i prisutnost može pomoći mnogo više nego mnogi odgovori zajedno. Usmjerimo njihove pažnju na biblijske tekstove koji ulivaju nadu, služimo onima koji pate, izbjegavajmo brze i jednostavne odgovore, budimo otvoreni za višedimenzionalnu prirodu patnje, koristimo adekvatan jezik i pokažimo jevanđeosku poniznost.
Bog je na patnju odgovorio na silan način u ličnosti Isusa Hrista. On je iskusio muku, patnju i bol, kao i mnogi drugi ljudi. Njegov uzvik “Bože, zašto si me ostavio?” daje prostora svakome da podijeli svoja pitanja i bol sa Bogom. Hristos se poistovijetio sa onima koji pate bilo da su nevini ili krivi. Njegovo vaskrsenje nije samo utjeha i obećanje nego znak glasnog božanskog protesta protiv patnje ljudskih bića.
John Stott je pisao, “Nikada ne biih mogao da vjerujem u Boga da nije krsta. Jedini Bog u koga ima smisla vjerovati je Bog kome se Niče rugao – kao Bogu krsta. U svijetu u kome su bol, patnje i nevolje svakodnevna pojava, kako neko može služiti Bogu koji je neosjetljiv prema svemu što se dešava Njegovim stvorenjima. Ulazio sam u mnoge budističke hramove u mnogim azijskim zemljama i s poštovanjem stajao pred kipom Bude, koji je, skrštenih nogu i ruku, sklopljenih očiju, s jedva primjetnim osmjehom na usnama, odsutnog pogleda, djelovao kao odvojen od ljudskih patnji. Ali svaki put bih se, poslije izvjesnog vremena, okrenuo do njega. U mašti sam se, umjesto njemu, obraćao usamljenom, izobličenom, izmučenom tijelu na krstu, ruku i nogu probodenih klinovima, leđa naruženih bičevanjem, polomljenih udova, čela okrvavljenog trnovim vijencem, usta suvih i nesnosno žednih – tijelu utonulom i tamu napuštenosti od Boga. To je za mene Bog! Odrekao se svoje neosjetljivosti na bol. Ušao je u naš svijet krvi i mesa. Patio je za nas. Naša patnja postala je podnošljiva u svjetlosti krsta. I dalje je ljudska patnja pod znakom pitanja, ali preko nje smjelo stavljamo još jedan znak – krst koji simbolizuje božasnku patnju. Hristov krst … jedini je znak Božjeg samoopravdanja u svijetu kakav je naš.”