Prije deset godina, tačnije 8. septembra 2010. godine sam pisao na svom blogu tekst sa istim naslovom. Zato se ovaj zove isto tako, samo “drugi put”. Iako je bilo mnogo više izbora, ne mislim da sam ja adekvatan da propratim i komentarišem svaki od njih. Šta više, nisam ja mnogo politički pismen mada živimo u vremenu kada svako za sebe misli da to jeste. Budući da je moja profesija i preokupacija – kao što i samo ime ovog bloga kaže – duhovna stvarnost, pokušaću da iz te perspektive (duhovnost, teologija, Sveto pismo) dam svoje mišljenje o ovoj pojavi.
Ljudi su se oduvijek grupisali i organizovali na određene načine. Šira porodica, pleme, selo, grad, država … Kroz istoriju su se ti oblici razvijali i stigli smo do današnje demokratije kao najkorisnijeg koncepta za najveći broj ljudi. Kao i sve drugo što je ljudsko, i ona je daleko od idealnog i savršenog i uveliko zavisi od korisnika i izvođača, sa obe strane: i onih koji biraju i onih koji su birani. Ako je to tačno onda dolazimo do pitanja karaktera, morala, vrijednosti, pa čak i duhovnosti.
Sa te strane su jako zanimljivi stavovi duhovnih vođa (na Balkanu). Oni veoma rijetko daju svoja (kritička i analitička) mišljenja o djelovanju vladajućih (i ostalih) stranaka. To bi bilo dobro kada bi se poštovao sekularni aspekt i odvojenost vjere i države. Ali to se u potpunosti mijenja pred izbore. Tada duhovne vođe, veoma često, staju na stranu određenih stranaka – po pravilu onih na vlasti – i javno pozivaju i usmjeravaju vjernike u pravcu njihovih biračkih spiskova. Koliko bi ljepše i korisnije bilo da čujemo – za promjenu – od vjerskih vođa da pozovu na ljepše komuniciranje između stranaka, manje sukoba, prljavih političkih poteza i ružnih riječi na koje smo tako navikli u predizbornom periodu da ih smatramo normalnim i poželjnim. Vjerske vođe bi trebalo da upozore protiv kulta vođa, ličnosti, i na kraju, prevelikog uzdanja u čovjeka. Riječi Svetog pisma su veoma jasne: “Prođite se čovjeka, kojemu je dah u nosu, jer šta vrijedi?” Ovim riječima prorok Isaija nije negirao vrijednost čovjeka nego preveliko uzdanje u istog. Sa druge strane, trebalo bi da biramo one najbolje među nama, one koji uistinu vrijede i rade za dobro svih. Naviknuti na pragmatizam oligarhije mnogi će se pitati da li takvi uopšte postoje među nama.
Kada sam zadnji put pisao o ovoj temi, boravio sam u svojoj zemlji. Sada ove riječi pišem hiljaduišeststotina kilometara daleko od svoje kuće. Ova sredina je (politički) malo bolje uređena, ali čovjek je svuda ist. I ovdje je ljudska priroda ista, pokvarena, grešna i sebična (prema učenju Svetoga pisma). Ono što je malo izgrađenije jeste sistem kontrole na svim nivoima. Zapadna Evropa i drugi dio bogatijeg svijeta još se održava na pokradenom bogastvu iz vremena kolonizacije. Ali i to dolazi svom kraju. Možda zato treba da promijenim naslov: “Iza izbora je potrebna vjera.” Ukoliko su politički sistemi i vodeće ličnosti jedino u čemu vidimo izlaz iz krize u kojoj se nalazimo, nećemo daleko stići. Možda do nekih izlaza iz zemlje, graničnih prelaza, gdje će nas opet sresti neki drugi sistemi koji malo nude, a puno traže.
Za kraju ću kopirati par rečenica iz prethodnog teksta: “Ja ću se ipak ove godine na izborima opredijeliti za istu opcije kao i na svim prethodnim. Mnogo mi je lakše povjerovati u Onog koga ne vidim, nego u ove koje vidim i gledam već godinama. Tako da pozivam sve da za sebe lično izaberu Boga, koji jedini može da unese red u život svakog pojedinačnog glasača.”