Najprije činjahu zulume žuti. Pa bijeli. Pa modri. Pa crveni. Isprva se sudilo po starim, opširnim paragrafima, nemilosrdno ali dugo i pažljivo, gotovo pravedno. Poslije uzeše da sude po skraćenom postupku, oštro i ali trezveno, i – brzo, brzo.
Kako su učestali sukobi i rasla oskudica, i suđenje bivaše sve brže. Presude su se još uvijek izricale, ali zadihano i radi jednostavnosti – samo smrtne.
Najposlije bi ukinut i onaj skraćeni postupak. Čitala se samo presuda. Dok jedan smio duh – biješe modri po stranci – pun rodoljubivog zanosa ne iznese prijedlog, nov i važan: da se jedno za svagda pročita jedna opšta presuda kojom se svi i sve osuđuje na smrt i sramotu i gubitak svega što se izgubiti može. I to bi primljeno.
Ali modrog ubiše crveni, bez presude kao što je sam predlagao.
Tada otpoče oštro razlikovanje i strogo ispitivanje među crvenima. Ispitivani su i suđeni polucrveni, cinoberski, ružičasti itd. Njima je brzo suđeno, kao što su i sami sudili.
Svijet se sada dijelio još samo na sudije i osuđenike. Ali se ljudi brzo dosjetiše i svi se proglasiše sudijama. Uzalud se istraživalo ko ima pravo da sudi, a ko ne. I kako se to pitanje nije moglo nikako raspraviti ni istina jasno utvrditi, počeše se osuđivati i ubijati sudije između sebe.
A u proljeće sedme godine umrije i poslednji čovjek iz toga naroda. U strogoj pozi, zakrvavljenih očiju, razlivene žuči i zapjenjenih usta, on je grmio osudu u mrtvu tišinu oko sebe, kad pade od srčane kapi.
Nad sudijama je rasla mirna i ćutljiva trava.
Ivo Andrić, 1920 (Ex Ponto, nemiri, lirika)