Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.
Sedamnaesto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži par događaja. Prvi po redu, i kome ću dati najviše pažnje u ovom tekstu, je ono što se naziva Hristovim preobraženjem. Dalje slijede iscjeljenje jednog bolesnika, drugo po redu predskazivanje Hristovog stradanja te rasprava o davanju novca za izdržavanje hrama. Svi ovi zapisani događaje sadrže jednu notu nevjerovatnog i čudesnog, što onima koji pristupaju jevanđelju sa skeptičnim stavom čine zapise manje korisnim. A oni koji mogu da prihvate cjelokupni izvještaj jevanđelja onakvim kakav nam je dat, ovi tekstovi mogu biti na pouku i ohrabrenje.
Mjesto gdje se ovo dešavalo se tradicionalno pripisuje današnjoj gori Tavor, devet kilometara jugoistočno od grada Nazareta. No slijeđenjem prethodnog biblijskog teksta čini se da je veća mogućnost bilo koja uzvišica oko Kapernauma. Na osnovu ovog teksta, Grigorije Palama je formulisao učenje o tavorskoj svjetlosti, braneći ideju isihazma. Isihаstičkа prаksа (zasnovana, među ostalima, na ove dvije ideje: carstvo je Božije unutra, u vama; Lk 17:21, Molite se neprestano, 1. Sol. 5:17) zаpočinje pokаjаnjem i podvizimа zа očišćenje duše i tijelа od strаsti, а nаstаvljа se neprestаnim uprаžnjаvаnjem unutrаšnje molitve srcа tzv. tihovanjem. Plod tаkvog podvigа je viđenje božаnske svjetlosti, poput аpostolskog nа gori Tаvor prilikom Isusovog preobrаženjа. Isihаzаm nije sаmo djelo podvigа, već je i potpuno okretаnje čovjekovoj unutrаšnjosti sjedinjeno sа punotom crkvenog životа i neophodnošću uzimаnjа Svetih Tаjni.
Moje mišljenje je da se ovaj tekst fokusira više na onome što se desilo Hristu nego na onom što treba da se desi nama. Sam pogled u vlastitu unutrašnjost nije dovoljan: potrebna je sila koju ne posjedujemo da bi se promijenili. Tekst kaže da je Hristos doživio promjenu koja je bila fizički vidljiva. U Njegovom slučaju promjena se dogodila tako da se Njegova stvarna priroda pokazala izvana (Mk 9:2). Prije nego im je rekao o Svom stradanju (Matej 17:12) želio je da Njegovi učenici znaju ko je u stvari onaj koji strada. Svoju trojicu učenika je poveo najviše što je mogao da bi oni shvatili koliko je Njegov silazak bio “dubok”. Tekst apostola Pavla dobro ilustruje ovu misao: “Jer ovo da se misli među vama što je i u Hristu Isusu, Koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom, nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči nađe se kao čovjek. Ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti na krstu” (Filibljanima poslanica 2:6-8).
Kada smo mi ljudi u pitanju, ta promjena mora da se dogodi unutra. To je mnogo više od nošenja vjerskih simbola i povezivanja sa određenom praksom. Ljudi veoma lako “nabace” religioznu formu bez prihvatanja njene suštine. Naravno, to je mnogo lakše reći nego učinite. Umjesto saobražavanja trenutnim trendovima svijeta u kome žive, hrišćani su pozvani da se preobražavaju obnovljenjem uma svojega, da bi mogli prepoznati Božiju volju za svoj život (Rimljanima 12:1-2). Takvo preobražavanje je moguće jedino aktivnim posmatranjem slave Božije, stoji u tekstu iz 2. Korinćanima 3:18. A slava Gospodnja je Božji karakter, posebno otkriven u životu Isusa Hrista. Kada je Mojsije žudio i tražio da mu Bog pokaže svoju slavu, Bog je udovoljio njegovoj želji. No, to nije bilo neko posebno mistično iskustvo padanja u zanos, nego objavljivanje Božjih osobina koje Bog želi da vidi u svojim sledbenicima: “milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom” (2. Mojsijeva 34:6).
Poput učenika, i mi smo više zainteresovani za vjersku raspravu nego za promjenu karaktera. Nakon silaska sa Gore preobraženja, učenici pitaju za identitet Ilije koga spominju proroci. Isus im objašnjava da je tu ulogu ispunio Jovan Krstitelj koji je postradao. On dalje dodaje: “Tako i sin čovječiji – misleći na sebe – treba da postrada od njih” (Matej 17:12). Ovaj odjeljak se tužno završava zaključkom da su od svega što su doživjeli i čuli oni jedino razumjeli ulogu Jovana Krstitelja. Hristovo djelo i zapis jevanđelja su ostavljeni radi promjene našeg karaktera i spasenja a ne radi informisanja i diskusije.