Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.
Petnaesto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži nekoliko događaja. Među njima su čudesno hranjenje četiri hiljade ljudi, iscjeljenje mnogih bolesnika među kojima je žena koja ne pripada jevrejskom narodu te razgovor o “čovječijim običajima,” kako neki prijevodi naslovljavaju ovaj odlomak. Ova primjedba koju jevrejske vođe, fariseji i knjiženici, upućuju Isusu zbog njegovog odnosa prema “običajima starih” (Karadžić) ili τὴν παράδοσιν τῶν πρεσβυτέρων na grčkom što bi značilo “predaja otaca” je i danas jako aktuelna.
Zbog odbacivanja i borbe protiv autoriteta u postmodernom dobu, jedino na šta može da se poziva jeste dosadašnje ili još adekvatnije drevno razmišljanje i stavovi. To je nešto poput zanimanja za klasičnu antiku i njene vrijednosti u doba renesanse. Vintage, antique i retro style su prilično poznati termini. U kontekstu odbacivanja svakog usmjerenja, ovi drevni putokazi mogu biti od vrijednosti. Šta više, tradicija daje osjećaj pripadanja i omogućava okupljanja oko zajedničkih vrijednosti. Ona stvara platformu za kreiranje ugodnih trenutaka i uspomena. U tom istom procesu nastaju i uzori i modeli koje želimo da oni koji dolaze prate i oponašaju. Tradicija i običaji, sami po sebi, su nešto pozitivno i korisno jer nose elemente homogenizacije u vremenu u kome je teško biti zajedno.
U jevrejskom narodu nekad, kao i danas, tradicija ima važnu ulogu. Ona je nastala u obliku usmenog prenosa onoga što je bilo važno za sačuvati. Kada su u pitanju vjerski izvori, judaizam poznaje usmeni (תורה שבעל פה – Tora šebeal pe) i pismeni (תורה שבכתב – Tora šebiktav) zakon. Usmeni zakon obuhvata mnoštvo dodatnih detalja i objašnjenja nastalih kroz istoriju a koji se tiču teksta sačuvanog u Starom zavjetu Biblije. Prema Isusovim riječima, problem je nastao onog trenutka kada je usmeno nadvladalo pismeno (Matej 15:3). I dok će neki kritikovati judaizam, zaboraviće koliko toga bi u hrišćanstvu bilo adekvatnu za ovu istu Isusovu primjedbu: “Uzalud me poštuju učeći naukama i zapovjestima ljudskim” (Matej 15:9). Tradicionalne crkve će opravdavati vrijednost danu tradiciji ili usmenoj predaji na osnovu tvrdnje da je crkva stvorila Bibliju. Mislim da je ideja bliža istini da je Biblija “stvorila” crkvu, tj. da je zajednica Hristovih sledbenika nastala na osnovu Njegovih riječi i učenja. U tom slučaju, ono što je On rekao a što su njegovi učenici zapisali ima mnogo veću vrijednost i autoritet od svega onoga što nastaje u kasnijem periodu.