Spritizam (lat. spiritus – duh), označava komuniciranje sa duhovima. Priličan broj mladih, već u tinejdžerskom dobu (neki već u osnovnoj školi), pokušava da se upusti u neko iskustvo sa prizivanjem duhova. Radoznalost, želja za spoznajom neke posebne vrste znanja, za otkrivanjem budućnosti i mnogi slični razlozi, stalno inspirišu nove ljude koji polaze putevima spiritizma, u nekom od njegovih oblika. Smatra se da se javljaju dobri i loši duhovi, a takođe i duhovi preminulih. Ti duhovi obično komuniciraju preko uiđa tabli (“magičnih” tabli sa slovima), knjiga koje se okreću na konopcu ili nekih drugih dogovorenih znakova. Oni koji dođu do “višeg nivoa” čuju i glasove, a postoje i seanse gdje se duše mrtvih materijalizuju tako da se sa njima može razgovarati. Ono što mnoge posebno impresionira jeste da, kada se javljaju mrtvi, oni izvanredno precizno opisuju događaje za koje znaju samo umrli i dotični koji se nalazi na seansi.
Čitanjem Svetog Pisma, dolazim do zaključka da se stanje smrti predstavlja kao san kojem slijedi vaskrsenje. Za vrijeme tog sna, mrtvi nisu ničega svjesni, nisu ni u paklu ni u raju i ne mogu komunicirati sa živima. “Jer živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti im ima plate, jer im se spomen zaboravio. I ljubavi njihove i mržnje njihove i zavisti njihove nestalo je, i više nemaju dijela nigdje ni u čemu što biva pod suncem. Sve što ti dođe na ruku da činiš, čini po mogućnosti svojoj, jer nema rada, ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu u koji ideš.” (Propovjednik 9:5.6.10) Dakle, mrtvi su izgubili sposobnost razmišljanja, spoznaje, osjećanja, oni su jednostavno mrtvi. Čak i ako su bili iskreno pobožni, oni za vreme smrti ne hvale Boga, jer su mrtvi. “Neće te mrtvi hvaliti Gospode, niti oni koji siđu onamo gdje se ćuti.” (Psalam 115:17) Nauka o životu poslije smrti je među biblijsku misao došla preko grčkog filozofa Platona koji je svojim spisima izvršio uticaj i na neke kasnije crkvene oce koji su to postepeno uveli u vjerovanje nekih hrišćanskih crkava. Ali ovo nije učenje Biblije i otvara put prizivanju “duhova umrlih,” koji to u stvari nisu, već daje priliku sotoni i njegovim demonima da djeluju.
Jednoj majci, čiji se sin nalazio na ratištu u Vijetnamu, bilo je javljeno da je on tamo najverovatnije poginuo. Majka je bila očajna, a kada joj je bilo ponuđeno da prisustvuje seansi na koju ju je navodno, po jednom spiritisti, pozvao njen sin, nije izdržala, iako je znala da to nije u skladu sa onim što je pročitala u Bibliji. Kada se prvi put pojavila na seansi, tamo se zaista pojavila silueta njenog sina i ona je mogla da razgovara sa njim. Vidjela ga je, boja glasa je bila ista kao u njenog sina, on je znao sve detalje iz njihovog dotadašnjeg zajedničkog života, te se ona uvjerila da je to zaista bio njen sin. Otada je svake sedmice redovno išla na seanse gde je sretala svog sina. Jednog dana, sin se pojavio na vratima kuće. Ali, ovog puta to je bio njen pravi sin, živ i zdrav. Nije poginuo na ratištu, a naravno, bio je iznenađen svim onim što mu je majka ispričala o seansama. Uskoro je ova žena podigla optužnicu protiv ovog društva, a slučaj je izazvao veliku medijsku pažnju u SAD. Ko se u stvari javljao ovoj ženi? Prirodno je da se zaključi da je to bio neki od onih anđela koje Biblija naziva demonima.
Pri razmišljanju o ovoj temi, dobro je imati na umu i sledeći biblijski tekst: „Neka se ne nađe u tebe koji bi vodio sina svojega ili kćer svoju kroz oganj, ni vračar, ni koji gata po zvijezdama, ni koji gata po pticama, ni uročnik, ni bajač, ni koji se dogovara sa zlijem duhovima, ni opsjenar, ni koji pita mrtve. Jer je gad pred Gospodom ko god tako čini…” (5 Mojsijeva 18:10-12). Biblija ne negira realnost ovih pojava, već ih svrstava u područje sila tame. Ovi tekstovi takođe naglašavaju da je svejedno da li neko „pita mrtve” ili razgovara sa „zlijem duhovima” (proučavajući ostale biblijske primere, vidimo da se na ovaj način nikada ni ne može stupiti u kontakt sa nekim dobrim duhovima, Božji anđeli se pojavljaju samo kao odgovor na molitvu, nikada na spiritističkim seansama). Prava utjeha za one koji su izgubili nekoga dragog jeste da se pouzdaju u Božju silu. (Pavle Runić, Okultizam – vatra koja se širi)