Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.
U prvom poglavlju jevanđelja po Mateju pisao sam o ženskim osobama iz Hristovog rodoslova. Drugo poglavlje je bilo rezervisano za tri različite reakcije na Hristovo rođenje predstavljene kroz tri grupe ljudi: mudrace, Iroda i jevrejske vođe. U trećem se javlja još jedna nova ličnost, Jovan Krstitelj, te se opisuje njegov odnosa prema Isusu, mesijanskom caru.
Jovan Krstitelj je veoma intrigantna ličnost. Živio je u izolovanom području do trenutka objavljivanja Mesijinog dolaska te se smatra njegovim pretečom. Ovu temu će Matej još obrađivati u 14. poglavlju. Njegova pojava i poruka je bila tako silna da je njemu izlazio “Jerusalim, sva Judeja i okolina Jordanska” (Matej 3:5). A on ih je krštavao.
Krštenje o kome je ovdje riječ se odvijalo uranjanje u vodu. Za ovaj čin, tekst jevanđelja kaže da je bilo potrebno “mnogo vode” (jev. po Jovanu 3:23). Krštavane su odrasle osobe: bilo je neophodno da razumiju upućen im poziv, prihvate ga i pokaju se. I sam Isus koji je bio kršten imao je oko 30 godina.
Zanimljivo je da Jovan upućuje poziv onima koji su se uveliko smatrali Božjom svojinom. Činjenica rođenja u određenom mjestu, porodici ili narodu ne znači mnogo za naš duhovni identitet ukoliko on nije potvrđen ličnom odlukom i ispravnim stavom. Prema riječima Jovana Krstitelja neophodni su odgovarajući rezultati duhovnog življenja (“rod dostojan pokajanja,” Matej 3:8) te povezanost sa Isusom (“krštenje Duhom svetim i ognjem,” Matej 6:11). U protivnom, sam Hristos će napraviti odvajanje suprotnih od sebe.
Vrhunac ovog teksta je Hristovo krštenje. Sam obred je imao veze sa završetkom grešnog života i početkom novog (što opet ne znači da su kršteni bezgrešni). Zato se Jovan čudi zašto se Hristos izlaže tom činu. Ali Isus insistira tvrdeći da se tako dešava ispunjenje “svake pravde.” Ukoliko je Isus mesijanski car, prema Starom zavjetu neophodno je da u tu službu bude uveden od strane proroka. Započinjanje službe proroka, sveštenika i cara u Starom zavjetu se nazivalo pomazanjem, a službenici pomazanici (na grčkom Χριστός). Jedan od primjera za to nalazimo u 1. knjizi Samuilovoj 10:1. Ispunjenje “svake pravde” potvrđuje golub i glas s neba (Matej 3:16-17). Hristova javna služba ovim započinje.