Notice: Function _load_textdomain_just_in_time was called incorrectly. Translation loading for the rank-math domain was triggered too early. This is usually an indicator for some code in the plugin or theme running too early. Translations should be loaded at the init action or later. Please see Debugging in WordPress for more information. (This message was added in version 6.7.0.) in /home/DMisao/web/duhovnamisao.com/public_html/wp-includes/functions.php on line 6114
Zašto nas toliko pogađa smrt slavnih? - DUHOVNA MISAO

Zašto nas toliko pogađa smrt slavnih?

JoeCocker03_new-1Umro je Joe Cocker (Džo Koker). Tim umjetnicima nikad ne znaš pravo ime, ali tako su ga zvali i tim imenom su objavili njegovu smrt: BBC, Time, Guardian, Rolling Stone … i onda “naši” mediji to preveli i prenijeli. Facebookom je krenuo masovni RIP od strane ljubitelja njegove muzike. Zanimljivo, na zvaničnoj stranici (tvrde da je zvanična) ovog pjevača nema nikakve informacije o ovome. Nikakvo čudo kad je poslednja objava iz 2013. godine.

Tužno je kad čovjek umre. Bilo koji čovjek. No, čini mi se da nejednako doživljavamo smrt slavnih od manje medijski propraćenih ličnosti? Zašto je to tako? Evo odgovora jednog mog prijatelja:

“Joe je bio čovek sa kojim sam rastao. U stvari rastao sam sa njegovom muzikom i znao sam njegov izgled. Ali neka baba Joka koja mi je nepoznata naravno da nije ista kao i popularni pevač. Dakle ne radi se o slavi samoj po sebi. Racimo kada bi umrla J.Kareluša ne bih se ni najmanje osetio pogođenim. Ali zato ako umre Nick Cave bicu jako tuzan, da li ti je mozda ovo zadovljavajuci odgovor na tvoju poslednju objavu?”

Dopuštam svakome svu slobodu (koja ne brani tuđu i ne ugrožava druge). Tako i sa muzikom i muzičarima, oporavljenim narkomanima i alkoholičarima (i jednih i drugih mi je žao još dok su živi), te žaljenjem za istima. Ali sve ovo me potaklo da razmišljam …  Juče sam na IMG_7786-1malom seoskom groblju vidio sahranu. Ne znam ko je umro, ni koliko je imao/la godina. Da li je ta osoba bila bolesna ili umrla lako, s osmjehom na usnama? Ne znam ni da li se uopšte umire tako. Ali siguran sam u jedno: da je onima koji su joj bili bliski i koji su je sahranili jednako žao, ako ne iskrenije, nego “nama” za “umjetnicima.”

Umjetnici, imali su drugačiji, “slavniji” život – zar ih i u smrti moramo glorifikovati? I kome je to u stvari potrebno, njima ili nama? Zar smo mislili da će živjeti vječno? Naša tuga će trajati tek toliko dok svoj fokus ne prebacimo na drugog živog slavnog, do njegove smrti. I tako u krug. Mučan je takav život. Skoro mučniji nego neprimijećena smrt.

PS. Zvanična web stranica vas vara: čak i ako navratite kasnije novih koncerata neće biti.

Screen Shot 2014-12-22 at 23.23.34