Vjerovatno je do sada toliko napisano i ispričano o Tolkinu, Džeksonu, Gospodaru prstenova i Hobitu da se pitate može li se išta novo o tome napisati ili reći. Ne znam da li će vam ovo zvučati novo ili ne, ali želim da podijelim svoje utiske o ovom, nedavno odgledanom, filmu.
Nekima će to zvučati čudno, ali postoje i oni roditelji koji su se pitali da li su filmovi poput Harry Pottera te Džeksonovih trilogija adekvatni za djecu? Iako se radi o različitim žanrovima, njihov globalni uspjeh ih stavlja ovdje u istu ravan, po ovom pitanju. Jedna od najvećih kritika je bila prevelika doza okultizma i spiritizma koji provijava kroz ove filmove, posebno u ekranizaciji Roulingovih knjiga. Definitivno da je Harry Potter problematičniji jer djecu stavlja kao glavne aktere cijele priče (čitaj okultizma i spiritizma) predstavljajući sve to samo kao zabavu. I sam mislim da je ovaj aspekt problematičan i u Hobit trilogiji, sa hrišćanskog aspekta. Naravno, ako ste nominalni hrišćanin koji redovno gleda u šolju i karte tragajući u njima za smjernicama i odgovorom a Sveto pismo smatrate knjigom bajki koju čitaju dokone babe, onda će vam sve ovo zvučati kao notorna glupost.
Ali, kad Džeksonove filmove posmatrate kao savremeni oblik pričanja bajke, moram priznati da ja u njima uživam. Lijepo je upustiti se u dvoipočasovnu avanturu i isključiti se na kratko iz stvarnosti. No, i kao takva, bajka prenosi određene poruke i ima uticaj. Zato je i tokom gledanja filmova potrebno držati mozak uključenim, čak i kada je većina sadržaja izmišljena.
A u Hobitu su izmišljeni zmajevi i čarobnjaci, patuljci i vilenjaci. Ali sukob različitih (pet) armija zbog zlata i nije baš. Možete misliti na stratešku geografsku tačku, crno zlatu, naftu, ili ono, obično žuto. Koje god da zamislite, rezultat je isti: kao i u Hobitu, malo ko drugima pomaže zbog njih ili njihove potrebe, uglavnom je to zbog ličnog interesa. I onda, međusobni sukobi onih koji i nisu u sukobu i pored pretećeg sukoba protiv zajedničkog neprijatelja. Daleko od izmišljenog, na žalost.
Još jedna velika istina koju izgovora kralj Torin, kada ga njegovi patuljci pozivaju da pomognu Dainu, je vrijedna pomena. “Život je jeftin.” Dok zajedno sa Tranduilom posmatram mrtve vilenjake saučestvujem s njim na kratko. Ali mi gledaoci, generalno, ne žalimo. Jer to je samo film. I isto se ponašamo i kada čujemo o pobijenima u bombaškom napadu, nastradalima u saobraćaju, ubijenima u pljački… U potpunosti se slažemo sa Torinovom rečenicom, skoro da imamo isti njegov pogled i nezainteresovanost – iako nismo napadnuti zmajevskom bolešću.
I posebno dobro, apokaliptički, prikazano jeste zlo zla i zloba zlih. Oduševljenost kojom Bolg i Azog ubijaju i mrze je zastrašujuća. Oni predstavljaju utjelovljenje zla, svetopisamskog sotonu. No, mi vjerujemo kako i đavolu ponekad treba zapaliti svijeću. A biblijski opis jeste da je on lažov i otac laži. Njegovo predstavljanje u liku smiješnog bića sa repom i rogovima jeste skup previd u borbi s ovim arhineprijateljem Boga i ljudi.
Negativne aluzije bih završio prelijepom rečenicom koga drugog nego kralja Torina koji, izborivši se sa svojim negativnim alter egom, sve nas podsjeća: “Kad bi bilo više ljudi kojima je dom dragocjeniji od zlata svijet bi bio mnogo bolje mjesto.”