Ne tako davno u prošlosti, postojao je jedan grad koji se hvalio svojim zakonima i propisima. U tom gradu sve je bilo određeno pravilima: kada šetati parkom, kakvu odjeću nositi na javnim mjestima, kada i kako obrađivati njive… Jednostavno, za sve što bi neko mogao samo da pomisli da uradi ili ne uradi – postojao je nekakav propis.
Gradonačelnik je sjedio u svojoj kancelariji ponedjeljkom, srijedom i petkom, studirajući prihode i rashode grada i, – to je bilo sve. Trgovci su u svojim prodavnicama nudili robu koju su sami proizvodili i – ništa više od toga. Žene su uvijek šetale istim stazama, do određene tačke, i dalje ne. Svako je imao svoje odgovornosti i nije se brinuo ni o čemu izvan toga.
Jednog jutra se u gradu pojavio neki starac. Jedva je čuo i nije ništa govorio, a izgledao je kao da je prevalio dugačak put. Jedna noga mu je bila osakaćena pa je hodao uz pomoć štake, a na sebi je imao stari vojnički kaput, ostatak iz davno prošlog rata. Starac je šepajući ušao u grad, sjeo na jednu klupu nasred gradskog trga, sklopio oči i pognuo se, oslanjajući se rukama na drvenu štaku.
Prve su ga primijetile žene koje su povremeno izvirivale kroz prozor da vide šta se događa na ulici. Ali odmah su se povukle iza zavjese; na upitne poglede svojih kćeri odgovarale su da je to sigurno nečiji rođak koji je izašao u jutarnju šetnju. Međutim, kako je dan odmicao i prelazio u veče, s hladnim vjetrom koji je nemilosrdno počeo da duva, gradom se proširila vijest o starcu na gradskom trgu. Bilo je očigledno da starac ne pripada nikome.
«Vlasti su dužne da učine nešto za njega», – govorile su žene jedna drugoj. «Sigurno postoji nekakav propis i za ovakve slučajeve. On, vjerovatno, pošto je star, pripada u starački dom».
U staračkom domu rekli su da nepoznati starac treba da ide u bolnicu jer ima osakaćenu nogu. U gradskoj bolnici su objasnili da ne treba oni da ga prime nego vojna bolnica, pošto starac ima vojnički kaput na sebi. Vojna bolnica, međutim, nije mogla da ga primi jer starac nije imao nikakve podatke o svom imenu, eventualnom činu i serijskom broju. Ni gradska dobrotvorna ustanova nije mogla da se pobrine o njemu jer su se njene kompetencije odnosile samo na stanovnike grada, a ne i na pridošlice sa strane. Pošto gradonačelnik nije mogao da pronađe nijedno pravilo koje bi se odnosilo na ovakav slučaj, odlučio je da sledeće sedmice detaljno ispita mogućnosti, s obavezom da na kraju mjeseca podnese izvještaj o tome.
Te noći podigla se jaka, hladna oluja, s vjetrom koji je prodirao do poslednje kosti i ledenom kišom. Kad je osvanulo, starac je još uvijek sjedio u istom položaju, pognut, naslovnjen na drvenu štaku, ali kada su mu prišli bliže, vidjeli su da je mrtav.
U gradu je postojalo pravilo da zvona oglase nečiju smrt; zato je s tornja crkve odjeknuo zvuk koji se razlegao gradom.
Postojalo je takođe pravilo da prodavci zatvore svoje radnje; zato su toga dana sve trgovine u gradu ostale zatvorene.
Postojalo je i pravilo da se sahrana umrlog mora obaviti u roku od dva dana nakon smrti; ali sada su stanovnici grada zaključili da ne postoji pravilo koje određuje ko treba da obavi sahranu u ovom slučaju.
I tada, odjednom, prvi put otkako je ovaj grad postojao, ljudi su počeli da rade nešto bez pravila koje bi odobrilo ili naredilo njihovu aktivnost.
U sažaljenju, žene su izvadile iz svojih ormara čistu odjeću i presvukle umrlog starca.
U tišini, njihovi muževi su napravili kovčeg i tijelo umrlog stavili u njega.
S poštovanjem, trgovci su odnijeli kovčeg do gradskog groblja.
Svečano i dostojanstveno gradonačelnik je održao pogrebnu ceremoniju.
Ali starac, koji je još juče bio živ, nije više mogao ni da čuje, ni da vidi niti da osjeti njihovo saučešće.
Na kraju pogrebne službe gradonačelnik je kazao:
«Hajde da od sada, ako već nešto treba da žrtvujemo, žrtvujemo pravila a ne ljude».
Ljudi su se vratili svojim kućama osvjedočeni da iznad svih pravila, uputstava, propisa i zakona stoji – pravilo srce.
Naravoučenije: “Pokazao ti je, čovječe, što je dobro; i šta Gospod ište od tebe osim da činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smjerno s Bogom svojim?” (Sveto pismo, knjiga proroka Miheja 6:8)