Iako naš narod poznaje termin “rajske smrti” – smrt bez bolova u toku sna – sigurno će se većina složiti da ove dvije riječi teško da idu zajedno. Raj predstavlja jedan sasvim savršeni svijet u kome smrt ne postoji, dok smrt veoma dobro razumijemo u negativnom smislu čak i mi koji je još uvijek nismo lično doživjeli. Svaka smrt je ružna, užasna i nepoželjna. Ali čini mi se da među ružnijim, užasnijim i nepoželjnijim je svakako smrt koja nastaje od vode, bilo da vi padnete u vodu ili da voda padne na vas. Ljubitelje filmova podsjećam na meni najužasniju smrt u nedavnom blokbaster hitu “300: Uspon carstva”, filmu koji veliča ubijanje i ratovanje a to je trenutak kada Artemisija naređuje bacanje persijskog kapetana u more okovanog tegovima. Zamislite borbu za svaki udisaj dok voda svom silom navire u pluća, a ne postoji mogućnost izranjanja! Grozno!
Već na prvim stranicama hrišćanske svete knjige Biblije nalazi se izvještaj o globalnom potopu koga šalje Bog razočaran i ožalošćen ponašanjem svojih stvorenja. Način koji je Bog izabrao da kazni ljude bila je smrt koja nastaje od vode. Ovom zapisu savremeni čovjek postavlja pitanja među kojima su najčešća da li je događaj opisao globalni potop ili lokalnu poplavu, kako je Noje napravio veliki brod, je li bilo moguće da sve životinje stanu tamo i druga slična pitanja. Ali meni najvažnije pitanje jeste zašto je Bog dopustio da se desi potop?, najvažnije jer se tiče našeg razumijevanja Božijeg karaktera. Nekima se čini teško pomiriti starozavjetnu sliku o Bogu koji šalje potop i zla na neposlušne ljude sa jevanđeoskim prikazom miroljubivog Isusa iz Nazareta. Mnogi slijede put jeretika Marciona iz drugog vijeka koji je lansirao ideju dualističkog pogleda na božanstvo u Svetom pismu te ih podijelio na ratobornog Boga Starog zavjeta i mirotvorca Hrista čiji izvještaj o životu nalazimo na stranicama Novog zavjeta. Iako drevno, ovo pogrešno mišljenje je i danas veoma često prisutno u glavama mnogih hrišćana.
Zato predlažem sedam afirmativnih razloga u prilog razumijevanja slanja potopa na drevni svijet. Oni su zasnovani na biblijskom razumijevanju Božijeg karaktera te prihvatanju zapisa o ovom događaju u 1. knjizi Mojsijevoj kao vjerodostojnog izvještaja. Iako ovih razloga ima sedam, što je u Bibliji poseban broj, tim ne šaljem pretenzije kako ovaj tekst daje jedini i konačni odgovor na ovo pitanje.
1) Božji doživljaj zla
Budući da odrastamo u svijetu u kome vlada zlo i grijeh teško nam je iznova razumjeti i zaprepastiti se na težinu zla i grijeha. Svakodnevno slušamo izvještaje o ubijanju nevinih ljudi u neredima zemalja trećeg svijeta i to činimo grickajući omiljenu hranu i uživajući u raznovrsnim ukusima iste. Ni mi ni onaj koji prenosi ove vijesti ne zastajemo ni jednog trenutka u svojim aktivnostima iako smo saznali da je u toku tog jednog dana ubijeno tridesetdvoje nedužnih ljudi, a ranjeno njih duplo više. C’est la vie, naš je zaključak dok nastavljamo u ličnom hedonističkom uživanju. Mi smo se navikli na grijeh i zlo te ne možemo da razumijemo njegovu strahotu.
Biblija tvrdi da Bog i nakon hiljada godina posmatranja zla i grijeha na ovoj zemlji nije doživio naše iskustvo amortizacije čula. On svako zlo doživljava kao da je prvo. Svaki jecaj maltretiranog djeteta, svako zlostavljanje bračnog druga, svako vrijeđanje na rasnoj, vjerskoj i bilo kakvoj drugoj osnovi doživljava kao dijete koje prvi put vidi scenu nasilja na televiziji: šokantno, ozbiljno i stvarno. To za njega nije statistika večernjeg dnevnika. Kada je zlo poprimilo globalne dimenzije u prepotopno doba (1. Moj. 6:5), ono je Boga zaprepastilo da pisac bilježi kako je Bog doživio bol i žalost (prevod stihova sa jevrejskog jezika). Umjesto što čitamo da se Bog pokajao što je stvorio čovjeka, tekst kaže kako je Bog duboko uzdahnuo, doživio emotivni bol (1. Moj. 6:6-7), zbog svega što se desilo i odlučio da nešto uradi po tom pitanju.
2) Ukidanje razlike između svetog i nesvetog
Jedan od razloga zašto se Bog odlučio na ovako težak korak je bilo sklapanje brakova između “sinova Božjih i kćeri čovječijih” (1. Moj. 6:2). Mnogo je objašnjenja dato na ove tekstove ali neka od njih idu u nebiblijskom smjeru. Pod sinovima Božjim se često razumiju anđeli, a pod kćerima čovječijim ljudi te se tvrdi kako je na djelu čudnovata seksualna aktivnost nebeskih i zemaljskih bića. Iako će na drugom mjestu u Bibliji (knjiga o Jovu 1:6, 2:1) ovaj termin sinova Božjih stajati umjesto anđela, u ovom slučaju se zanemaruje jedan od važnih principa tumačenja Biblije a to je da značenje riječi određuje kontekst. U ovom poglavlju nema spominjanja anđela. Šesto poglavlje se nastavlja na prvih pet u kome stoji jasna podjela na ljude koji su slijedili Božija upustva pokušavajući da im budu poslušna, potomke Sita (1. Moj. 4:26), i druge linije koja slijedi put Kajina i njegovih potomaka koji se bune protiv Božjih propisa (1. Moj. 4:19.23). Kada biblijski pisac spominje ovu vrstu braka on govori o prekidu razlike između onih koji poštuju Boga i onih koji to ne čine. Prekid ove razlike je bio mnogo opasniji ukoliko ga gledamo u kontekstu obećanja da će iz ove pozitivne geneologije doći obećani spasitelj svijeta, mesija.
Kroz cijelu Bibliju se pojavljuje ideja podjele na dvije grupe ljudi. Bez obzira na našu današnju želju za univerzalizmom po kome svi idemo stižemo na isti cilj bez obzira na različite puteve, Biblija to ne poznaje (Isaija 43:11, Djela 4:12). Bez obzira što je najveća vrijednost našeg društva tolerancija drugog i drugačijeg, Biblija jasno naglašava postojanje ispravnog i pogrešnog (5. Moj. 30:19). Ovdje ne govorim da sam ja i moja grupa u pravu, a ti koji čitaš i grupa kojoj pripadaš u krivu. Jednostavno, Biblija tvrdi da postoji ispravno i pogrešno, sveto i nesveto, i kada se to dvoje počne isprepletati na taj način da se ne prepoznaje razlika, Bog smatra da je vrijeme da On djeluje (Ps. 75:2). Ova razlika između svetog i nesvetog nije toliko podjela na ljude nego na vrijednosti koje oni prenose. U ovom konkretnom slučaju je vrednovanje svetosti braka u pitanju, što takođe ima svoje paralele sa svijetom u kome mi živimo: različite vrste neadekvatnog ponašanje u heteroseksualnim odnosima te svakodnevno promovisanje homoseksualnog kao prirodnog i prihvatljivog su samo neke od dimenzija negiranja svetosti braka i porodice.
3) Izopačenje Božjih darova
I sam Isus u svojim govorima spominje događaje vezane uz potop (Matej 24:37, Luka 17:26). Mnogima je to validan dokaz da su se ove stvari zaista dogodile. Kada Isus govori o razlozima uništenja prepotopnog svijeta On, čini se, kao da naglašava jedan razlog iznad ostalih: zloupotreba Božjih darova putem neumjerenog apetita (Matej 24:38). Nije u pitanju samo jelo i piće, iako se i oni spominju. Govori se i o ženidbi i udaji, ne u kontekstu njihove negativnosti nego u kontekstu njihovog izopačenja. Kada čovjek počne da živi da bi jeo, a prestane da jede da bi živio, on se spušta sa nivoa krune stvaranja (kako ga često nazivaju teolozi) na nivo živog bića bez duhovne dimenzije (1. Kor. 3:3). Kada čovjek upražnjava seksualne aktivnosti mijenjajući partnere kao čarape i kada seksualnost služi kao poticaj kupovine skoro svakog proizvoda, može se govoriti o prepotonoj dimenziji ljudske ličnosti koja je svedeno na tijelo (1. Moj. 6:3b). Kada čovjek postane rob svih onih darova kojima ga je Bog blagoslovio da mu služe i kada Darodavac bude stavljen na sekundarno mjesto radi darova, možemo govoriti o razumijevanju stanja čovjeka u kome su misli njegove svagda samo zle, sebične i usmjerene na zadovoljenje ličnih apetita i niskih strasti (1. Moj. 6:5c).
4) Potop i koncept milosti
Vjerovatno ste u ovom trenutku već spremni da prekinete čitanje jer vas je sam ovaj podnaslov isprovocirao. Kako je moguće da uništenje čovječanstva jednom od najgorih oblika smrti može se u opšte staviti u kontekst razumijevanja milosti? Pa zavisi sa koje strane posmatrate ovaj događaj.
Već je spomenuto da je pretopni svijet bio preplavljen različitim oblicima zla, gaženjem svetih principa te izopačenjem Božjih darova. Među grijesima onog vremena apostol Petar posebno spominje ideju ruganja i protivljenja (2. Pet. 3:1-6). Grijeh pobune u Bibliji se naziva grijehom podignute pesnice (jevrejski termin פשׁע). To je namjerno protivljenje protiv onoga što znamo da je ispravno i njega često prati nasilje. Na kraju krajeva, svaki film o Noju, pa i poslednji (s Russel Croweom) prikazuje da Nojeve komšije nisu baš bilo oduševljene onim što je on činio. Mogućnost drugačijeg pogleda na svijet i njegovo praktikovanje, od onoga koji je preovladavao, kao da nije bila opcija ponuđena Noju od strane njegovih savremenika.
Zato potop treba razumjeti i kao Božji način da pokaže milost svima onima koji žele da izbjegnu uništenje sa zlom. Iako tekst iz 1. Mojsijeve ne spominje direktno pozive drugim ljudima, čitaoci Biblije svih vijekova su razumjeli da je Nojev posao podrazumijevao i pozivanje za ulazak u barku. Na sličan način to razumiju i novozavjetni pisci (2. Pet. 2:5). Potop je nudio alternativu onima koji su se borili sa zlom u svom životu i birali dobro. Zajedno sa mogućnošću spasenja, potop je bio znak Božije milosti za one koji su željeli spasenje od sveopšteg nasilja i pobune.
5) Potop i koncept pravde
Istinski krik za pravdom može razumjeti samo onaj ko je doživio nepravdu. Onog trenutka kada vozač autobomila sa tri hiljade plus kubika u noćnoj jurnjavi prođe kroz crveno svjetlo i naleti na porodicu, neki od nas mogu osjetiti poticaje za pravdom. Takvih poticaja je mnogo u našem svakodnevnom životu, a manipulacije i korupcija sve nas češće uvjeravaju kako je pravda spora i nedostižna. Kratkim i škrtim jezikom pisac prve knjige Mojsijeve opisuje stanje prepotopnog društva. No koliko god nedovoljne bile njegove riječi, one daju konture veoma negativnog stanja. U svijetu u kome su “sve misli srca čovječijega bile uvijek samo zle” (1. Moj. 6:5) možete zamisliti koliko je bilo krikova za pravdom. A kada se sa nepravdom udruži sila, svako nadanje i optimizam nestaje.
Za razliku od drugih bliskoistočnih zapisa o potopu, u kojima su bogovi (više njih) arbitrarni, reaguju iz ličnog gnjeva, sebičnosti i kaprica, pokušavaju da prevare ljude i ne obavještavaju ih o nadolazećoj nevolji, Bog u Bibliji je prikazan dijametralno suprotno. Razlog za potop je Božji doživljaj zla i uspostavljanje pravde. U tom pravcu, Bog daje period u kome je moguće promijeniti svoj put i biti izbavljen (1. Moj. 6:3). Samo oni koji tragaju za pravdom u svom životu, oni kojima je nanesena teška nepravda, mogu razumjeti Božije postupanje sa prepotonim svijetom i nazvati ga ispravnim. Svi mi ostali koji uživamo u nepravdi, u kršenju i Božjih i zemaljskih principa datih za očuvanje života, definitivno nećemo biti oduševljeni zapisom o potopu.
6) Izvještaj o potopu kao opomena
Izvještaj o potop ukazuje na, najmanje, dvije stvari. Prva misao jeste razumijevanje da se zlo ne može riješiti nasilnim putem. Za sve one koji žele oponašati Boga iz ovog teksta u onim situacijama kada je njima nanesena nepravda ovo je teška misao. Nedugo nakon potopa, malobrojni preživjeli bivaju ponovo uključeni u grešne situacije (1. Moj. 9:20-29). Zato će Bog za spasenje čovjeka od grijeha izabrati izlivanje nasilja i grijeha na Božjeg sina (Isaija 53:5, Rimljanima 4:25). Tim događajem svima koji žele otvoren je put spasenja od propasti radi ličnog grijeha i izbavljenje od vječnog uništenja. To je prva, utješna misao.
Druga misao je malo drugačija, iako neki i u njoj pronalaze smisao. Ona ukazuje na to da Božija ponuda za spasenje, kao i u slučaju potopa, neće trajati vječno. Uništenje potopom stoji kao opomena i podsjećanje na konačno uništenje nepravde, zla, patnje i smrti. Na žalost, svi oni koji izaberu ove negativne kategorije biće na kraju uništeni zajedno sa njima. Apostol Petar će na izvještaju o uništenju potopom izgraditi misao o konačnom uništenju vatrom i o uspostavljanju nove zemlje (2. Petrova 3:1-13).
7) Dopustiti Bogu da bude bog
Pitanje “Zašto je Bog dopustio potop” stavlja onog koji pita u položaj iznad Boga ili bar jednak Njemu. Biblija započinje riječima da je Bog Tvorac ovoga svijeta i svega na njemu te da između stvorenja i Stvoritelja stoji nepremostiva razlika. Bog je vječan, nepromjenjiv, sveznanjući, svemoćan i u isto vrijeme dobar, milostiv, pun ljubavi i saučešća. Nama, ograničenim stvorenjima veoma često nije jednostavno da te Njegove osobine pomirimo. No, biblijski Bog nije manje Bog zbog našeg nerazumijevanja. On je slobodan da djeluje prema svom sveznanju. I to su predispozicije sa kojima treba pristupiti čitanju ovog, i svakog drugog, biblijskog izvještaja.
Znam da to nama ogrezlima u humanističkim idejama, stavljajući čovjeka na pijedestal božanstva, nije nimalo lako, a još manje ugodno. Neophodno je dopustiti Bogu da bude bog. A ukoliko krećemo sa drugim predispozicijama, drugačijim pogledom na svijet, onda dopustimo Bogu da bude bar onoliko slobodan u svom djelovanju koliko veoma često tražimo za sebe.