Zastao je, pogledao me nimalo prijateljski.
– Ne tiče te se.
– Ideš li u mekteb?
– Ne idem više. Juče me hodža istukao.
– Za tvoje dobro te istukao.
– Onda bih to dobro mogao da dijelim i šakom i kapom. A hodža ga dijeli po našim stražnjicama. Za svako slovo pomodri kao patlidžan.
– Ne govori ružne riječi.
– Zar je patlidžan ružna riječ?
– Veliki si đavo?
– Ne govori ružne riječi, efendija.
– Jesi li juče tako slobodno govorio?
– Do juče sam bio hodžin bubanj. Danas sam ko ova tica. Hajde, neka me sad neko udari?
– Šta ti kaže otac?
– Kaže: alim svakako nećeš postati. A orati možeš i s elifom i bez elifa, zemlja te čeka, nećemo je drugom davati. A ako je dijeliti batine, to mogu i ja, veli.
– Hoćeš li da govorim s ocem, da te povedem u kasabu? Učićeš školu, postaćeš alim.
Rekao sam to i onom nekadašnjem dječaku, sad je u tekiji, derviš. Ali ovaj je drukčiji. Veselog izraza nestalo je s njegova lica, a javila se mržnja. Gledao me trenutak mrko, u bijesnoj nedoumici, pa se naglo sagnuo i uzeo kamen s puta.
– Eno oca – rekao je prijeteći. – Ore. Hajde, pođi da mu to kažeš, ako smiješ.
Možda bi zaista udario. Ili bi plačući pobjegao u brdo. Bio je pametniji od onog drugog dječaka.
– Neću – rekao sam pomirljivo. – Niko te ne može natjerati. A možda je i bolje da ostaneš ovdje.
Stajao je zbunjen, ali nije ispuštao kamen iz ruke. Pošao sam i osvrnuo se nekoliko puta. Nije se micao s onog mjesta, prepreka između oca i moje ponude, uplašen i nepovjerljiv. Tek kad sam se udaljio, kad nije imao razloga da se boji, bacio je kamen daleko u žito i potrčao prema ocu.
Vratio sam se tmuran.
M. Selimović, Derviš i smrt, 103.