Ne postoji mnogo ličnosti kojima se možemo diviti. Vrijeme je ipak oskudno ljudima divovima, i kad se okupe, ne čine više od jedne porodične zadruge ili nekog skupa viših duhova.” (Đ. Šušnjić, “Žetva značenja”)
Ova rečenica mi je jako zanimljiva u kontekstu ovog filma i pokušaja oživljavanja lika i djela pokojnog muzičara, kralja popa Michaela Jacksona. On je jedan iz te grupe kojima su se vrijeme i ljudi divili i za njegovog života i poslije njega. Šta više, svaka smrt ovako jednog popularnog umjetnika čini ga bliže svecu ili žrtvi: bio nam je takav i takav, a sad ga više nema … jedna moderna vrsta mučenika, bez obzira kakav život takva osoba vodila. To što je umro, a bio popularan čini ga podobnim za ovu kategoriju. Ovaj film želi da ga održi živim i dijelom negira smrt svih onih koji su ostavili nešto iza sebe. To je jedan od načina negiranja stvarnosti smrti te promicanje modernog oblika vaskrsenja. Ili kao što je njegov obožavalac (?!) napisao: “U ovom filmu ne vidite smrt, samo život. Nema tuge ni suza, samo hod sa osmjehom.” Pitanje je šta je onda sa nama malima, da li smo mi uopšte živjeli ako smo “sitno” živjeli i da li mi imamo priliku na vječno trajanje ili ne?
Ovaj film je prilika da se ode iza scene i vidi nešto više o životu ovog umjetnika. Naravno, kao i svako od nas, i umjetnici imaju dva lica: jedno za publiku, a ono drugo stvarno. Bez ikakvih negativnih predrasuda prema njemu, postavljam pitanje ko je u stvari izabrao ove snimke iz života MJ iza scene, a ne neke druge; dakle i ovdje je u pitanju selekcija i kreiranje (ili samo nastavljenje, tj održavanje) određene slike, bila onda dobra ili ne.
[youtube=http://www.youtube.com/watch?v=IQsj88I5WJ4&fs=1&hl=en_US]
I na kraju, u kontekstu riječi obožavalac, još jedna rečenica fantastičnog sociologa Đure Šušnjića koji kaže: “Ako ti je bog mali, i ti si nužno kepec: zato u blizini toga najvišega treba da boraviš.” Postojanje idola (muzičkih, filmskih i religioznih) samo potvrđuju ljudsku potrebu za nečim višim od sebe. A svako od nas bira sebi idole, naspram nas samih; baš kao što je drevni Xenofon rekao: “Ljudi su stvorili bogove po sopstvenoj slici.” Možda nam ne odgovara slika idealnog nego tražimo nekog nama sličnijeg, kojim bi se mogli diviti, a koji nas u isto vrijeme ne mogu ukoriti svojim životom i djelom.