Olimpijske igre su završene. Sportisti se vraćaju svojim kućama. Jedni nose medalje, a drugi uspomene: takmičiti se na ovoj vrsti takmičenja je ipak veliki uspjeh bez obzira na ishod. Važno je učestvovati. No svi oni koji su sjedili ispred svojih ekrana i veoma rijetko pokretali svoje ekstremitetete, osim kada moraju, imaju mnogo toga da kažu o sportistima i njihovim rezultatima. I što je najgore u cijeloj toj priči, dosta toga što govore je negativno. Da li je negativno kritikovanje većine pojava u našem društvu individualna ili kolektivna bolest? Ne znam, ali bolest zasigurno jeste.
Pogledajte samo ko su najpopularniji kolumnisti naših prostora. To su osobe koje su psovke i psovanje uzdigli na nivo umjetnosti, to su oni koji najbolje i najviše “pljuju” po drugima, bez obzira da li su to političari, sportisti, glumci, umjetnici, sveštenici (ovih dana u Srbiji su oni posebno na meti zbog jednog iz njihovih redova). Ja ne govorim o tome da ne treba postojati kritika; daleko bilo, ona je neophodno potrebna i korisna jednom društvu. Mislim da zdrave kritike skoro i nema na našim prostorima. Zato nam ne naškodio pokušaj posmatranja svijeta sa svijetlije strane – jer sve u životu sadrži dvije strane. Problem je samo što mi tu jednu veoma često ne vidimo.
Da bi u tome uspjeli, vjerovatno bi trebali da naučimo davati pohvale. Naravno i ovdje treba biti umjeren: laskanje uništava. Nije mi cilj da postanemo poltroni, daleko bilo! No prije nego što uputimo kritiku, pronađimo nešto što je pozitivno kod te osobe ili u cijelom tom slučaju. Veoma su rijetke situacije i osobe gdje je sve crno i negativno. A upravo takvi su većina komentara koje često dajemo: nimalo svjetlosti.
Nisam toliko naivan da mislim kako će jedan kratki post na ovom blogu izmijeniti cijeli svijet. Ali smatram da je doprinos svakog pojedinca vrijedan i neophodan. Pogotovo ukoliko je taj doprinos pozitivan. A da je u ovome moguće uspjeti, da je moguće i one najprljavije pojave pogledati sa druge strane dokaz je umjetnost Scotta Wadea.
Prljavi automobili i njihovi prozori prekriveni debelim slojem prašine poslužili su ovom čovjeku kao podloga za brojna slikarska djela. Činjenicu da živi blizu prašnjavog puta je iskoristio kao inspiraciju za neobičnu slikarsku tehniku. Upravo o tome je riječ: ono na šta bi se svi mi vjerovatno ljutili i ocijenili kao negativno, ovaj čovjek je iskoristio i upotrijebio u jednom drugačijem pravcu. Pogledajte neka od njegovih djela i možda vam ona budu nadahnuće u jednom drugačijem pogledu na život.