Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki
A kto je ta, a što je ta, da prostiš,
Odakle je ta Bosna rekti.
A zapitan odgovor njemu tad hitar dade
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I ktomu još da prostiš
Prkosna od sna
– Zemlja ko zemlja, ljudi ko ljudi, isti svugdje – rekao je Mula Ibrahim oprezno, plašljivo gledajući ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka.
– Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi. Zemlja je bijeda. Je li vam palo u oči kako se zovu naša sela? Reci im, Osmane!
– Zloselo, Blatište, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vuko…ine, Vučjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica…
– Eto! Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća. A ljudi? Gadno mi je i da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je Bog obilježio. Ili što nas nesreća nepresano prati, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze koji nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo im i na tome zahvalni. (Tvrđava, M. Selimović)
