Hodajući ulicom vidio sam ispred sebe jedan zgužvani pamflet. Ne znam odakle mi ta blesava navika da ih dižem sa zemlje, razvijam i čitam … ali ovaj me toliko zainteresovao. Možda zato što sam vidio sam dio tog papira na kome je pisalo: … “dolazi u naš grad.”
Kad sam ga već držao u rukama mogao sam da pročitam kako popularna ličnost, veliki sportista, dolazi tog i tog dana u grad u kome živim. Naknadno sam na medijima saznao da je izabran za ličnost godine zemlje, republike, entiteta … kako god hoćete.
Mogu da zamislim kako on prilazi noseći svoj osmjeh na ustima koja su spremna da izreknu mnoge lijepe riječi zahvalnosti za ovaku veliku čast te mogućnost da dođe da podijeli ovaj trenutak sa njemu dragim narodom … i bla bla bla bla. Na njemu je nova markirana odjeća, oko njega mnoštvo ljudi koji žele da budu što bliže, možda čak i da ga dodirnu. Njegovo lice obasjavaju stalni blicevi skupih fotoaparata. Političari prekidaju svoje govore jer, evo, on je tu i to je jedino što je u ovom trenutku sada važno. Jer, svijet voli pobjednike. I prvi se pamte i dobijaju titule “ličnosti godine.”
Charles Schultz, tvorac “Peanutsa” i Charlie Browna je ujedno i kreator sledećih pitanja koje dijelim sa vama. Njegova filozofija je jednostavna i u ovim trenucima mog života meni veoma bliska. Pročitajte prvih njegovih pet pitanja i shvatićete poruku.
1. Nabrojte pet najbogatijih osoba na svijetu
2. Nabrojte pet zadnjih pobjednika u golfu (ili izaberite sport bliži vašem podneblju)
3. Nabrojte imena pet zadnjih pobjednica takmičenja Miss World
4. Nabrojte deset ljudi dobitnika Nobelove ili Pulitzerove nagrade
5. Nabrojte dobitnike Oscara za najboljeg glumca ili glumicu u zadnjih pet godina.
I, pita Schultz, kakav je rezultat?
Stvar je u tome da malo nas pamti jučerašnje senzacije. Ovo nisu gubitnici, radi se o najboljima na svom području. No, pljesak utihne. Nagrade izgube sjaj. Postignuća padaju u zaborav. Pohvale i povelje pokapaju se skupa s njihovim dobitnicima.
Dok ovo pišem sjedim u jednom teško odabranom položaju jer mi trenutni bol u leđima omogućava veoma uzak opseg kretanja i položaja. Imam problem da ustanem, imam problem kad ustanem. Imam velike teškoće da odem sam do toaleta i još veće da dohvatim papir. Ne mogu da zagrlim svoju ćerku kao što to inače radim jer se bol iz jednog od mojih pršljena i tada javi i protestvuje. I dok ležim grijući bolesni dio tkiva i kosti, gledajući bijeli plafon iznad sebe, razmišljam o ličnosti godine. I u ovom trenutku i ovom položaju u potpunosti shvatam ko zaslužuje da ponese ovu titulu.
To je mladić koji je u saobraćajnoj nesreći povrijedio kičmu i od tada sjedi u invalidskim kolicama. Ne predaje se i ne posustaje. Koristi vještačka pomagala i bori se da prohoda. Skuplja svaki evro i uplaćuje tretmane doktorima i liječilištima. I za svo to vrijeme razgovara sa nama kao da se apsolutno ništa nije desilo. Smije se, šali i obnavlja uspomene na ranije fudbalske turnire na kojima smo zajedno učestvovali. Dok je još mogao da hoda.
On i hiljade, milioni sličnih ljudi, starih i mladih, sa sličnim i različitim hendikepima i bolestima, oni sami i usamljeni zbog promjene okolnosti u njihovim životima na koje nisu sami uticali … oni su heroji našeg vremena i ličnosti ove godine i svake druge koje su preživjeli i koje preživljavaju. Njihove borbe i problemi su tako obični i nezanimljivi da vjerovatno nikad neće dospjeti na male ekrane zbog toga što im je stan u Monte Carlu obijen. A oni svejedno žive, djeluju, rade, bore se … iako bol i dalje ne prestaje.
Schultz završava svoju filozofiju sa sledećih nekoliko pitanja i zaključkom:
1. Nabrojte par učitelja koji su vam pomogli u školi
2. Nabrojte tri prijatelja koji su vam pomogli kad vam je bilo teško
3. Nabrojte petero ljudi od kojih ste nešto važno naučili
4. Razmislite o par ljudi koji su učinili nešto da se osjećate vrijednim
5. Razmislite o par ljudi s kojima se rado družite.
Ljudi koji vaš život čine drugačijim nisu oni s najviše diploma, najviše novaca ili najviše nagrada. To su ljudi kojima je stalo. To su istinske ličnosti godine/a.