Tri su jabuke izmijenile svijet, kažu: ona koju je zagrizla Eva, ona koja je pala na glavu Newtonu i ona koju je kreirao Steve Jobs. Ne, nikako ovaj naslov ne znači likovanje nad smrću donedavnog CEO-a korporacije koja je nosilac copyright prava za gore navedene tehnološke izume. On samo pokazuje kako i pored najviših visina i najvećih dostignuća, smrt je ono što nas čeka sve jednako na kraju.
Ovih dana internet je preplavljen pisanjem o Steve Jobsu. I kao što obično biva, svuda, o pokojniku sve najbolje. Hvaljen je i slavljen zbog velikih unapređenja postojećih produkata i otkrivanja novih, zbog snage i hrabrosti pokazane na svom životnom putu (usvojeno dijete), zbog futurističke vizije i doprinosa ka utjelovljenju iste … Neko je rekao kako će nedostajati čak i svojim suparnicima iz Microsofta. Malo se ili skoro ništa ne govori o njegovim slabostima i propustima, kao da ih on nije imao i kao da ih nemaju ni Apple proizvodi. Oreol natprirodnog bića polako se stvara oko lika i djela ovog čovjeka.
U časopisu Wired još 2006. godine (tačnije 25. januara) je izašao članak dotičnog Leandera Kahneya. U njemu on poredi dvojicu najpoznatijih (najbogatijih) ljudi iz svijet IT: Billa Gatesa i Steve Jobsa. Evo par misli iz ovog teksta o ovoj dvojici uticajnih ljudi:
Gates je kruti kapitalista, više je zainteresovan za povećanje profita nego usavršavanje tehnologije.- sa druge strane, Jobs nikad nije djelovao toliko zainteresovan za biznis, iako je veoma uspješan u njemu, naročito poslednjih godina. On je predstavljen kao čovjek umjetnosti i kulture.
- Gates dijeli svoje bogatstvo istim zanosom kojim ga zarađuje: milijarde dolara je dao za rješavanje globalnih zdravstvenih problema.
- Jobs se ne pojavljuje ni na jednoj listi darodavaca niti dobrotvora.
- Gates se često obraća i daje svoje viđenje velikih društvenih problema i njihovih potencijalnih rješenja.
- Jobsa je rijetko ko čuo da govori bilo šta drugo u javnosti po pitanju važnih društvenih pitanja, čuvajući svoju sposobnost ubjeđivanja za prodavanje Apple proizvoda. Možda je zato onaj njegov govor na završnoj svečanosti Stenford univerziteta tako dobro poznat.
“Veliko bogatstvo,” piše Kahney, “ne čini ljude velikim. Na osnovu ovih dokaza, on nije ništa nego pohlepni kapitalista koji je stekao ogromno bogatstvo. To je sramotno. Skoro na svaki način, Gates zaslužuje mnogo više od Jobsove reputacije slavne rock zvijezde. Iz istog razloga, više se divim Bonu nego Mick Jaggeru i John Lennonu nego Elvisu, jer su oni govorili o stvarima koje su veće od njihove lične slave. Vrijeme je da i Jobs uradi isto.”
http://youtu.be/JthEqlY3dQM
Daleko od toga da mogu da kažem “amin” na sve što je Leander napisao. Onog trenutka kada je na zapadu porez počeo da se smanjuje u zavisnosti od količine davanje novca u dobrotvorne svrhe, sva humanitarna aktivnost velikih korporacija, glumaca i poznatih ličnosti postala je relativna. Davati ono što će vam ionako uzeti nije baš neka velika stvar: pogotovo znajući da će se vaš image time poboljšati među onima koji takav jedan čin smatraju velikim djelom. Nije slučajno što je Isus iz Nazareta tvrdio da je pobuda iz kojih neko daje mnogo važnije od veličine onoga što se daje, a opet, ta pobuda je dostupna samo nebeskim očima. Moguće je da je Jobs davao inkognito i da se nije time “šepurio” po medijima, čime bi dar uistinu dobio na vrijednosti. Kako god bilo, kapitalističko geslo glasi: “Ja sam zaradio, ja određujem kako ću ga potrošiti.”
I sam sam vlasnik jednog Apple proizvoda (MacBook Pro). Ne mogu reći da se ne primjećuje velika iskustvena razlika između korištenja klasičnih PC laptopa i Apple-ovih računara. Ali, kao i svaki druga naprava za koju nas silne reklame ubjeđuju da će promijeniti naš život, usrećiti, uljepšati, osmisliti život … moram priznati da ni MacBook Pro u tome nije uspio. Čak i ako umreš sa najvišeš igračaka, ne pobjeđuješ. Potrebno je, ipak, nešto više. I, ako su se već ljudi iz ove kompanije fokusirali na pokušaj pravljenja savršenog malog izuma koji će zadovoljiti svu radoznalost IT generacije, a zanemarili sve druge probleme sa kojima se ista ta generacija (posebno na drugom kraju svijeta) suočava, mogli su ga bar učiniti pristupačnijem većem broju ljudi. To je moja najveća primjedba Applu i Stevu. Iako me on sad više ne čuje, mada i da je živ, sumnjam da bi obratio veliku pažnju na moje riječi.