«Robot ne može povrijediti ljudsko biće, ili u mirovanju, učiniti da se ljudsko biće povrijedi». Tako glasi prvi od čuvena «Tri zakona robotike» Isaka Asimova. Moderne Priče njegovog vremena su uglavnom slikale robote kao opake uređaje, koje se kreću bez kontrole, napadajući svoje ljudske izumitelje. Ništa od ovog nije imalo smisla za Asimova. Asimov je razmišljao da ljudi opremaju sve svoje alate sa sigurnim napravama – stavljamo dršku na nož da zaštitimo svoje prste, opremamo pištolje sa mogućnošću zaključavanja da ne bi slučajno ispaljivali metke i mi stavljamo osigurače u strujna kola da bi spriječili pregrijavanje i zapaljivanje instalacija. Ovako gledano, čini se veoma razumnim zaključkom da svako društvo tehnološki toliko napredno da izgradi nešto tako sofisiticirano poput robota, opremiće tog robota sa odgovarajućim mjerama sigurnosti. Budući da mi stvaramo robote, poput kompjutera, Asimov je predlagao da ove sigurnosne mjere postanu zakoni, osnovne instrukcije usađene u mozak robota, tako da robot ne može da bude neposlušan. Spominjem ovo jer to pokreće teško pitanje za one koji pokušavaju da odluče da li da vjeruju u Boga ili ne. Na kraju, ako je Bog dobar i svemoćan, da li je On stvorio đavola? I ako nije On, koje? Kako su nastali grijeh i zlo? Kroz cijelu istoriju, ljudi svih kultura su se borili sa ovim problemom. Vidjeli su dovoljno toga u životu i u svijetu oko sebe što je veoma radosno, dobro i poželjno. Ali su takođe vidjeli i bolest, propadanje i smrt. Za njih, kao i za nas, zlo i smrt nisu se činili normalnim i prirodnim, nego su narušavali svaki smisao onog što bi trebalo da postoji. Interesantno, mnoge od ovih kultura su objasnile početak i postojanja zla na veoma slične načine. Norveška mitologija govori velikom i dobrom Votanu, vladaru Valhale, nortičkog raja. Ali među stanovnicima tog sretnog mjesta mi nailazimo i na Lokija, 
boga pakosti, koji je uvijek u suprotnosti sa Votanom, razbijajući harmoniju Valhale. Prema astečkim vjerovanjima, Teckatlipoka je zavidio i borio se sa dobronamjernim i milosrdnim Kvecalkoatlom. U grčkoj mitologiji, Titani su se pobunili protiv Urana. Mnoge kulture slikaju kosmos kao prevashodno sretno mjesto sve dok zavist nije zarazila jednog od stanovnika, koji je tada počeo zavjeru protiv velikog vladara univerzuma. Jevrejska Biblija se slaže da je zli nekada bio dobar, ali da je jednom izabrao put prevare, izdaje i pobune. Sa tako mnogo kultura koje ponavljaju istu priču, čini se mogućim da je to zasnovano na nekoj dubokoj istini. Ipak, čak i ako smo sigurni da je to sve istina, naš problem time nije eliminisan nego nas samo vraća na Asimove zakone robotike. Ako i obični ljudi obezbjeđuju mjerama zaštite svoje inovacije, zašto ne bi sveznajući Bog stavio «osigurač» u Lucifera? Zašto bi svemoćni i sveznajući Bog kreirao biće tako siromašno da, poput Frankenštajnovog čudoviša, može izmaći kontroli, izdati Boga i donijeti bijedu čovječanstvu? Zašto Bog nije stvorio Lucifera bar toliko sigurnim koliko su Asimovi roboti i omogućio da ne «povređuje ostala stvorena bića»? A u isto vrijeme, zašto Bog nas nije stvorio sigurnim, učinio nas imunim na iskušenja? Zato, koliko god roboti teorijski mogli biti sigurni, oni ne mogu biti slobodni. Sama riječ «robot» dolazi od češke riječi «robota» koje znači «prisilni posao», «obavezna služba» ili od riječi «robotnik» koje znači «kmet». U srednjem vijeku, zakon kmetstva je vezivao seljake za zemlju. Ovo ih je tjeralo da ostanu i obrađuju zemlju, čak ako je gospodar imanja zahtijevao poreze koji su plijenili većinu onoga što je on proizveo. Ako bi odlučili da napuste imanje, bili bi teško kažnjeni, pa čak i ubijeni. Bilo ko u prisilnom radu – kmet, rob ili zatvorenik – prirodno reaguje na svoju zavisnost tako što radi što je manje moguće, sabotirajući svoje gospodare na različite načine, sarađuju samo pod prisilom, nikada dobrovoljno. Psiholozi imaju termin za takvu minimalnu saradnju praćenu gunđanjem. To nazivaju pasivnom agresijom. Kada se god susretnemo sa ovakvim robotskim načinom ponašanja, mi se nikako ne slažemo sa njim. Niko od nas ne želi da naši voljeni funkcionišu pod prisilom. Svako Vrhovno Biće vrijedno poštovanja ne bi željelo takav način prijateljstva i ponašanja sa nama, kao što ni mi to ne želimo od naših milih i dragih. Tako umjesto da načini Lucifeta robotom, bez svoje lične volje, Bog je dao slobodu i biću koga mi sada zovemo đavolom. I đavo je upotrijebio svoju slobodu da se pobuni protiv svog Tvorca, nešto što roboti nikada neće moći da urade. Tako ako Bog nije stvorio đavola, da li je đavo nekako stvorio sam sebe? Ne. Đavo nije neka nova vrsta bića, nego ono što možemo nazvati palo biće, stvorenje razoreno i deformisano svojim ličnim bijesom i zlobom. Kao što je prsten u «Gospodaru prtena» transformisao Goluma od običnog hobita do sablasnog iskrivljenja is
tog, tako je Luciferova pobuna promijenila ga od jednog slavnog bića u užas koji nazivamo Sotona. Da li to znači da je đavo stvorio pobunu, ono što sve religije nazivaju grijehom? Ne. Pa, odakle su onda došli grijeh i zlo? Iz istog mjesta odakle tama, hladnoća i smrt. Prije mnogo godina posjetio sam novinsku foto laboratoriju. Iznad vrata tamne komore crveno svjetlo je pokazivalo kada su svjetla unutar tamne komore bila ugašena. Odmah ispod ovog crvenog svjetla stajao je natpis: «Ovo je tamna komora. Molimo vas ne otvarajte vrata dok je upaljeno crveno svjetlo iznad vrata. Ako to uradite, sva tama će iscuriti napolje». Mi smo se smijali jer smo shvatili da nije problem zadržati tamu unutra nego zadržati svjetlo vani. Tama nije ništa u svojoj suštini, ona ne postoji. I najmanja varnica je rastjera. Jedna mala svijeća može osvijetlili inače u potpunosti tamnu prostoriju. Zapali šibicu noću i vidjeće se kilometrima. Kao što smo razmotrili u poglavlju «Zlatokosa i Bog» ništa od ovoga – tama, hladnoća, grijeh – u stvari ne postoji samo za sebe, osim kao negacija, kao sjenka. Mi možemo nabaviti svijetlu žarulju da osvijetlimo prostoriju, ali ne možemo tamnu da je zamračimo. Jedino što možemo jeste zatvoriti izvor svjetlosti. Mi možemo zapaliti vatru i ugrijati hladno mjesto, ali čak i kada zaledimo nešto mi uklanjamo toplinu umjesto što «stavljamo» hladnoću. Na isti način, zlo nema nezavisno postojanje. Kao što sjenka izdaje odsustvo svjetla, grijeh ukazuje nedostatak – čega? Neki bi rekli «poslušnosti», ali to nije u potpunosti tačno. Roboti slušaju, ali ne mogu biti moralni. Mi to možemo nazvati vjerom i njenu odsutnost sumnjom i to bi bilo bliže objašnjenju. Vjera može značiti jednostavno «vjerovanje», slaganje ili prihvatanje određenih istinam ali osoba se može slagati sa nečim ali i dalje lagati o tome. I ta laž upravo otkriva nedostatak onoga što tražimo. Zato što vjerujemo da djela jedne osobe se slažu sa onim što ona tvrdi da vjeruje. I to nas vodi do osobine za kojom tragamo. Mi možemo vjerovati takvoj osobi. Povjerenje oblikuje suštinu zdravog, živog, voljenog prijateljstva i odnosa. Nepovjerenje, sumnja da postoji osjećanje nevjerovanja i predrasude su samo sjenke koje ostaje kada se povjerenje ukloni. Lucifer, Loki – postao je đavo kada je prestao da vjeruje onome koji ga je načinio, sumnjao u njegovu dobru volju i postao nepovjerljiv u njegovu vladavinu. Kada vidimo podozrenje, sumnju i nevjerovanje mi prepoznajemo prazninu koju zovemo zlo. Ta praznina je uvijek postojala. Lucifer nije izmislio prazninu; on je samo bio prvi koji ju je prihvatio. On nije izmislio smrt, on je samo napustio onoga koji je život. On nije pronašao tamu, on je samo odbacio svjetlost. On nije izumio hladnoću, on se samo odvojio od toplote. Sve stare priče se slažu. Bog je stvorio moćno biće koje je odbacilo njegovu veličinu i prigrlio ništavost. Đavo nije stvorio ništa, on je samo učinio da ono izgleda poželjno. Za njega, i za neke druge, ono je postalo čežnja njihovog srca. Najzad, oni su dobili ono što su željeli.