Za mnoge će ovakav naslov biti čudan i šovinistički. Za druge, na žalost, uvredljiv i netačan. Za one koji su podijelili moj problem putovanja prije nekog vremena će biti mnogo jasniji: postavio sam pitanje na facebooku kojim putem za Makedoniju iz Crne Gore i dobio odgovore koji su uveliko bili povezani sa ovim narodom. Nakon što sam, po drugi put, prošao kroz ovu zemlju, želim da podijelim neke od svojih utisaka.
U ovu zemlju sam ušao iz Crne Gore, vozeći od Podgorice preko naselja Tuzi na granični prelaz (zaboravio sam mu ime) pored Skadarskog jezera. Taj put je veoma uzak i poprilično slab. Nešto bolji put, ne mnogo, nastaje poslije prelaza granice i takav je sve do Skadra. U toku je gradnja tog puta, tako da niste u stanju da vozite više od 40 km/h, ako vam je stalo do vašeg vozila. Od Skadra do Tirane, put je fantastičan. I pored policije koju sam vidio pored puta, niko me nije spriječio da vozim više od dozvoljenog – što u mojoj zemlji, na žalost, nije slučaj. Put od Tirane do Elbasana je lošiji, ali ne mislim na podlogu nego na geografiju – serpentine, krivine i uzbrdica karakterišu cijeli ovaj dio put te ponovo ne dozvoljava neku veliku brzinu vožnje. Ali je zato pejzaž ugodan: sličnost sa putovanjem po Hercegovini, sa mnogo više kamenitih brda, restorana i motela. Od Elbasana pa do granice (bilo da prelazite na prelazu Podgradec u Ohrid ili na prelazu Ćafasan u Strugu) je sasvim solidan i dozvoljava veću brzinu.
Na putevima po Albaniji se vide najviše dva vozila: mercedes (od najstarijih „jumbaša“ do najnovijih modela) i Ford Transit, koji služi kao taksi vozilo za međumjesni saobraćaj. Od četiri vozila koja sretneta ili vidite parkirana, tri su mercedes. Zaista impresivno! Vozila, kao i zgrade, su često ukrašena zastavama Albanije, evropske unije i SAD. Tako se težnja za većim i boljim uklapanjem u ostali dio svijeta, ukidanjem izolacije i loših stereotipa o ovoj zemlji pokazuje i održava.
Carinici su veoma ljubazni i uopšte ne kontrolišu vaše vozilo. Ukinuli su i vize za Albaniju, koje su se prije par godina kupovale na granici i koštale 10 € po osobi. Sa carinicima, policijom i stnovništvom u pograničnim krajevima se možete sporazumjeti i na „jugoslovenskom“ jeziku, iako ne sa svima. U unutrašnjosti se sretne veliki procenat ljudi, ne samo mladih, koji razumiju engleski jezik, koji su veoma ljubazni, pošteni i uslužni, što ne mogu reći da sam doživio u Dubrovniku, na primjer. Albanska valuta je lek i za jedan euro dobijete 130-135 leka.
Stanovništvo Albanije je veoma siromašno, najvećim dijelom zbog pogrešne politike i vođenja države, što je državama na Balkanu izgleda zajednička osobina i sudbina. Od drugog svjetskog rata do ’85, zemljom vlada Enver Hodža koji pokušava, neuspješno, kopirati jugoslovenski komunizam. Nakon toga prelazi na sovjetski, pa kineski da bi na kraju uveo strogu izolaciju koja je dovela do propasti privrede. Osim Albanaca, na ovom prostoru u mnogo manjem broju žive i Srbi, Crnogorci, Vlasi, Romi i Goranci. Dominantna vjera je islam, ali i veliki broj pravoslavaca i katolika.
Mnoge pojave su dovele do toga da se ovaj narod posmatra jako negativno. Iako vjerovatno postoje i argumenti za to, generalizacija i uopštavanje takvih procjena uvijek donose više šteta nego koristi. Šta više, mnogi od nas koji živimo na teritoriji bivše Jugoslavije, zbog pogrešne politike i vođenja države, suočavaju se sa veoma sličnim tretmanom, iako sami nisu ništa tome doprinijeli i iako sami znaju da među njihovim narodom postoje i drugačiji ljudi, bolji,
gostoljubiviji i srdačniji od mnogih na drugim mjestima u svijetu. Bez obzira koliko to teško i neprihvatljivo zvučalo za mnoge od nas, u kontekstu poslednjih političkih dešavanja u našem okruženju, ovo isto vrijedi i za albanski narod. Negativnost predrasuda, kojima obojimo jednu cijelu grupu ljudi (prema njihovoj nacionalnosti ili vjeroispovijesti), se pokazuju u svom najboljem (ili najgorem) svjetlu tek onda kada zahvati našu grupaciju kojoj mi pripadamo, na ovaj ili onaj način.