Helena je umrla na Božić, 2003. godine, nekoliko mjeseci prije nego je proslavila svoj 90i rođendan. Bogat, ispunjen život, možda ćete reći. Eh, kad bi bar bilo tako. Rijetko sam je viđao sretnu. Iz nekog razloga koji samo mogu da nagađam, ona je uvijek gledala tamnu stranu života. Mnogi strahovi su je proganjali, i ponekad se činilo da jednostavno traži razlog da bude nesretna.
Nakon što su njena djeca osnovali porodice i odselili se, ona je zvala i pisala, govoreći im kako je nesretna bez njih. Opet, kada su je posjetili, njena radost je trajala samo pola sata prije nego su se navukli tamni oblaci njene prirode i ona se vratila svojoj naviknutoj mizeriji. U bilo kojoj situaciji da se našla bez obzira na veličinu radosti ili svečanosti, ona bi brzo našla razlog da bude uplašena, ljuta ili najčešće povrijeđena. Nije nikakvo iznenađenje da su ubrzo djeca njene djece bakinu prisutnost smatrala nepoželjnom. Uzelo je dosta roditeljskog ubjeđivanja – i potukupljivanja – za objašnjavanje kako ih baka sve mnogo voli pa da oni provedu vrijeme sa njom.
Devet godina prije svoje smrti, ona je doživjela kao uvredu pismo koje je njen jedini sin njoj poslao i tako ga izbacila potpuno iz svog života. Njen suprug je pročitao pismo i nije našao ništa uvredljivo u njemu, ali ona je odbijala da raspravlja o tome, i niko nije mogao da promijeni njenu odluku. Nedugo nakon pisma, ona je preživjela nekoliko slabih udara i veći dio poslednje dekade svog života živjela sama, sa strancima koji su brinuli o njoj. Još uvijek me ražalosti kada razmišljam o svim ovim izgubljenim godinama koje su nepovratno otišle.
Nasuprot, Amos je umro skoro trideset godina prije Helene. Rak mozga mu je uzeo svu snagu, a onda i njegov život prije nego je proslavio šezdeseti rođendan. Život koji je veoma brzo završen, reći ćete. Možda, ali ono što je nedostajalo u godinama, on je nadoknadio širinom duha.
(Bio je) od one vrste ljudi koji (su razvedravali) razvedravaju svaku prostoriju u koju uđu, Amos je imao osmjeh, šalu, mig ili tapšanje rukom za svakoga koga je sreo, kako je već odgovaralo osobi koju bi sreo. Rijetko se žalio na bilo šta, osim u šali. Imao je takvu sličnost sa glumcem Klark Gejblom da su ga ljudi zaustavljali na ulici čudeći se. Majstor za stolariju i obradu drveta, Amos bi uzeo običnu dasku i oblikovao je u predmet pogodne ljepote. On je spojio zajedno ljude izuzetne vještine ali tako neobične radnike koji su odbijali da rade za bilo koga drugog. Voljeli su ga i ljudi koji su ga jedva poznavali. Bilo na poslu ili u prodavnici, kuda god je prošao ljudi su se smijali. Kada je umro, gospođa koja je držala radnju na kraju ulice je plakala.
I Helena i Amos su odrasli i osnovali porodice u vrijeme velike ekonomske krize. Nakon toga je došao Drugi svjetski rat i još veća nestašica. Amos je radio mnogo cijeli svoj život i nikada se nije obogatio. Jednoga dana sam ga upitao kao uspijeva da ostane raspoložen svo vrijeme, imajući na umu težak život koji je vodio. «Pa» rekao je, «život je tako pun problema i razočarenja da ti preostaju samo dva izbora. Možeš se smijati ili možeš plakati. Ja više uživam da se smijem. Pored toga, čak i kada stvari ne mogu da budu gore nego što jesu, ne postoji nijedna druga mogućnost nego da budu samo bolje.»
Stalno i iznova ja sam svjedok istinitosti ove izjave. Ljudi koji su preživjeli ogromne gubitke, koje je zadesila nesreća ili bolesti, mogu da budu sretni, dok mnogi ljudi sa zdravljem, bogatstvom i prednostima su jadni. To me naučilo nekoliko važnih lekcija.
1. Sreća je izbor. Svako od nas može da bira da uživa u svemu što mu se nađe na putu, da se nadaju boljem ili možemo da se valjamo u bijedi nad onim što nam nedostaje. Imanje, položaj, obrazovanje, dostignuće – imaju malo povezanosti sa srećom. Okolnosti ne mogu da nas usreće. Jedino mi možemo da izaberemo da budemo sretni.
2. Niko od nas ne poznaje budućnost. Možemo da ispunimo prazno platno nadom ili sa strahom. Skoro polovinu vijeka prije svoje smrti, Helena je rekla svom sinu koji još nije bio pošao u školu da će umrijeti prije nego se otac vrati te večeri. Ona je dopustila strahu od bolesti i smrti da baca sjenku na njen život najmanje 40. godina. Onda, kada je oslabila od bolesti, žudila je da umre. Razmislite, ona je imala 80. aktivnih, zdravih godina – osam decenija je mogla da ispuni radošću i ljubavlju. Ali je ona dozvolila da je strah i očaj odvoje od onih koji su je voljeli i živjela je u bijedi. Amos je živio samo 59. godina, ali je ispunio 58. srećom i dobrim humorom. Čak i tokom svoje poslednje godine, vezan za krevet, često se smijao. Helena je živjela skoro duplo više nego Amos, ali ni u pola dobro kao on.
3. Naše je samo danas. Izgubio sam prijatelja koji je veoma rano u životu umro i poznajem druge koji žive svoju desetu deceniju. Bez izuzetka, sretni žive jedino u trenucima koje svako od nas zaista ima – u sadašnjosti. Ukoliko ne naučimo da uživamo ovaj trenutak, mi nećemo uživati nijedan trenutak. Helena je živjela u strahu zato što je provodila mnogo svog vremena brinući se o nepoznatoj budućnosti, umjesto uživajući u sadašnjosti. Amos je izabrao da traži radost svakog trenutka, bez obzira kako mali on bio. Svježe pečen hljeb, miris pokošenog sijena, smijeh podijeljen sa prijateljem ili voljenom osobom, koliko god malu radost sadašnjost ponudila.
Obe ove osobe su uticale na moj pogled na život, jer je Helena bila moja majka (ona se preudala kada je moj otac umro) a Amos je bio moj otac. Zbog njihovog veoma različitog uticaja na moj život, ja imam tendenciju da se njišem od optimizma do straha. Ali njihovi životi su me naučili da potpun i sretan život ima veoma malo sa dužinom života, ali ono o čemu ovisi jeste ono što mi biramo sada. Ja mogu dopustiti mojim mislima da budu ispunjene žaljenjem za prošlošću, oplakivati ono što nemam ili plašiti se budućnosti. Ali kada činim tako, ja provodim život u bijedi.
Naučio sam da se većina mojih strahova nikada ne ostvari, ali sam strah crpi moju energiju. U većini slučajeva, oni se tiču stvari koje ne mogu nikako da izbjegnem tako da je ta energija duplo potrošena. Većina mojih strahova se tiču budućnosti, iako ja ne mogu da živim tamo. Ja mogu da živim samo danas.
Sa druge strane, kada ispunim sadašnjost optimizmom i radošću, ja gradim prijatne uspomene koje me tješe sutra i daju mi snagu da se suočim sa onim što dolazi. Jednoga dana smrt će doći i odnijeti me. Do tada, ona može čekati napolju. Odbijam da joj dopustim da pokvari zabavu koja se odvija danas. Šta je sa vama?
Budući da je život kratak i smrt sigurna, treba da ispunimo svo vrijeme koje imamo. Zašto ne «jesti, piti i ženiti se?»