Možeš se prevariti ukoliko vjeruješ previše, ali ćeš živjeti u mučenju ukoliko ne vjeruješ dovoljno. – Frenk Krejn
Kada god napustim svoju zemlju čudim se stranim valutama. Novčanice drugih država nikada mi ne izgledaju kao «pravi» novac. Ipak, ljudi koji žive tamo tako ih doživljavaju i posmatraju. Američka novčanica nosi moto. ‘Vjerujemo u Boga’ i u mnogim prodavnicama pored puta vidjećete takvu oznaku pored kase: Vjerujemo Bogu, ostali plaćaju kešom.
Nema sumnje da je prodavac koji je okačio ovakavu oznaku prilično tvrd skeptik. U stvari, suprotno je istina.
Pogledajte na trenutak novčanice koje koristi naš tvrdoglavi prodavac. U zamjenu za stvarnu robu, hranu ili uslugu, naš skeptični prodavac insistira na komadu papira? Djeliću metala? U suštini, to nema nimalo logike. Pored svega, vi ne možete pojesti račun od pedeset dolara. Dobro, pretpostavljam da možete ali mi ne žudimo za valutama po pitanju njihovih nutricionističkih vrijednosti. Može da gori, ali daje veoma malo topline, a novčići ne gore uopšte. Neće vas sačuvati od kiše. Na neki način novac nije ništa stvarno, a ipak ga možete zamijeniti za mnogo stvarnih stvari. Dakle, šta čini novac vrijednim?
Znak prodavca objavljuje: Vjerujemo u Boga, ostali plaćaju novcem. Novac dobija svoju vrijednost na osnvu našeg povjerenja. Mi vjerujemo da kada damo pedeset dolara za račun u restoranu da će novac biti prihvaćen, i da ćemo mi dobiti poštenu vrijednost u zamjenu. Zvuči prilično apstraktno? Mislite da postoji nešto više u novcu osim povjerenja?
Razmislite o njemačkoj valuti tokom Vajmar republike. Na kraju prvog svjetskog rata, vekna hljeba u ratom-razdvojenoj Njemačkoj je koštala nešto malo više od pola marke. Uprkos sabranoj žetvi, povećanoj radnoj snazi i bez vojnih zahtjeva za potražnjom hrane, nakon tri godine mira cijena jedne vekne hljeba je narasla na 163 marke, začuđujuće poskupljenje od skoro 32 600%! Jednu godinu kasnije, cijena iste te vekne hljeba odletjela je na 201 000 000 maraka!
Ovaj neviđeni pad njemačke valute je paralelan sa opadanjem povjerenja u njemačku vladu od strane njemačkih građana.
Ne samo finansijski, nego na hiljade drugih načina, mi zamjenjujemo, gradimo i gubimo povjerenje svaki dan. Dok hodamo ulicom mi vjerujemo vozačima da neće skrenuti i udariti pravo u nas: mi vjerujemo drugima dok čekamo u redu da neće izvući nož i napasti nas; mi vjerujemo radnicima u restoranima da nam neće poslužiti otrovanu hranu. Ljudi rijetko rade takve stvari, ali ipak rade. Voljeli mi to ili ne, naš moto glasi: «Vjerujemo strancima». Zastrašujuće, zar ne?
Jednom kada počneš da razmišljaš o svim stvarima koje bi drugi mogli da ti urade, shvataš da postoje dvije mogućnosti. Naučiti da vjeruješ mudro ili pokušati smanjiti našu potrebu za povjerenjem. Naravno, postoji riječ koja opisuje ljude koji pokušavaju da žive bez povjerenja: paranoici.
Neki ljudi pokušavaju da žive bez vjerovanja usvajajući moto: «Svakog trena se rađa po jedan». Oni postaju predatori, iskorištavajući povjerenje i vjeru drugih. Druga grupa se trudi da živi po riječima «Sav svijet je poludio osim tebe i mene; s tim da za tebe nisam siguran». Ovi ljudi postaju pustinjaci, paralisani u svom malenom svijetu. U ekstremnim slučajevima oni ne napuštaju svoje domove na duže vrijeme. Ali čak ni to ne uklanja njihovu potrebu za povjerenjem. Neko treba da im donese namirnice, omogući vodu i struju, popravi kvarove. Tako da smo tu: pokušavajući da živimo bez povjerenja dolazimo u situaciju da biramo između dvije opcije, da budemo predatori ili paralisani.
Da li zaista želimo da napravimo takav izbor? Vjerovatno ne. Zato, kroz cijelu istoriju povreda i izdaja koje su ans učinile strašljivim, moramo naći put do povjerenja, ukoliko zaista želimo stvarno da živimo. Počnimo sa boljim razumijevanjem povjerenja.
Povjerenje = rizik. Dati nekome povjerenje kada je u pitanju moje smeće, ne znači ništa. Ja ne marim šta će se desiti sa njim. Budući da nema rizika, nema povjerenja. Ukoliko ti vjerujemo kada je u pitanju novčanica od 50 km to je onda povjerenja rizično ili vrijedno 50 km. Povjeravajući nekome svoje prijateljstvo stvara još veći rizik.
Povjerenje mora biti pruženo prije nego zarađeno.Vremenom, moje ponašanje može opravdati tvoje povjerenje, ali nikad nećeš zaista znati ukoliko ne rizikuješ. Razmisli o tome. Pretpostavimo da mi daš 50 km na čuvanje. Ukoliko me pozivaš svaki dan da vidiš da li je sve u redu, ti mi ne vjeruješ. Jedino ukoliko mi na samom početku vjeruješ, ja ti mogu uzvratiti povjerenje u onom trenutku kada zatražiš svoj novac nazad. Ali naravno takvim činom rizikuješ da ti ja ne vratim tvoj novac. To je u suštini povjerenje.
Niko nije savršeno i potpuno vrijedan povjerenja. Kao da ovo sve do sada nije bilo dovoljno komplikovano, slijedi rečenica: niko nije u potpunosti vrijedan povjerenja. Ni ti ni ja. Svi mi pravimo greške. Tvojih 50 km može ispasti iz mog džepa u trenutku kada ja budem vadio telefon ili se izgubiti u vešu. Mi ne poznajemo budućnost; neko me može opljačkati i uzeti tvoj novac u tom procesu. Ili može izbiti vatra i spaliti sve zajedno sa tvojim novcem. Ponekada naša odlučnost toliko slabi da mi ne vjerujemo ni sami sebi. Sa neočekivanom mogućnošću da odem na neki poseban koncert, mogu upotrijebiti tvoj novac planirajući da ti vratim, ali da ga ne posjedujem ipak u onom trenutku kada ti zatražiš. Ne ponosim se ovim stvartima, samo pokušavam da budem realan.
Tako se suočavamo sa nedoumicom. Možemo živjeti bez povjerenja. čak i sam pokušaj da činimo tako suočava nas sa opasnošću da postanemo predatori ili paralizovani. Mi želimo priznate i nagrađene odnose i one koji su izgrađeni na povjerenju. Ali povjerenje iziskuje rizik. Šta onda da radimo? Evo nekoliko predloga:
1. Vjeruj slobodno. Budi voljan prvo da vjeruješ. Ne budi nepotrebno sumnjičav ili neodlučan u odnosima.
2. Vjeruj podjednako. Ruska poslovica kaže: «Vjeruj, ali provjeri». Zapamti da su ljudi od povjerenja ljudi koji vjeruju. Svaki zdrav odnos je recipročan. Budi oprezan kada druga osoba želi da joj vjeruješ mnogo više ili mnogo manje nego što je ona spremna da vjeruje drugima.
3. Vjeruj obazrivo. Ne vjeruj novom poznastvu ključevima svojih kola. Počni sa malim stvarima, povećavaj povjerenje postepeno, budi strpljiv. Vjerujmo zrelo i rastimo u povjerenju.
4. Uči da opraštaš. «Oprosti nam da bi mi oprostili drugima», ovdje ulazi u igru. Zapamti, niko nije savršeno siguran, pa čak ni ti. Ja moram da opraštam svojoj supruzi i svojim najboljim prijateljima, a oni opraštaju meni stalno i iznova. Ovo ne slabi prijateljstva. Upravo suprotno: kada prijatelji traže i primaju oproštenja, slomljeni odnosi zarastaju poput slomljenih kostiju, postajući snažnije nego prije.
5. Uči da opraštaš male propuste. «Čini drugima ono što bi želio da drugi čine tebi». Svako ima slabosti koje stvaraju neprijatnosti drugima. Možemo naučiti da previdimo te male propuste ili biti usamljeni. Kao što je Džon Don zapazio poodavno, niko od nas nije ostrvo. Svaki pokušaj da se živi bez povjerenja mora propasti i osiromašuje nas emocionalno.
Povjerenje je valuta svih naših odnosa. Možemo nagomilavati povjerenje, poput tvrdice, samo da bismo vidjeli kako ono nestaje. Ili poput pažljivih ulagača, možemo ih staviti na rizik. Gubici mogu doprinijeti znanju da nam pomogne sledeći put da investiramo mnogo mudrije. Uspjeh će učiniti da dobijamo dividende tokom cijelog života. Možemo naučiti da vjerujemo velikodušno, da opraštamo potpuno, i uživamo život bogat prijateljstvima i predivnim komunikacijama. Neće biti lako, ali će biti vrijedno. Vjerujte mi.
Prijateljstvo zahtijeva povjerenje. Ali pronalaženje prijatelja ponekad zna biti veoma teško. To je sledeće čime ćemo se pozabaviti