Ja sam služio i gospodario, popovao i vojvodovao;
putovao po narodnom poslu daleke putove i kod kuće mirno sjedio i u svojoj bašti voće kalemio;
vojevao sam opasne ratove i uživao blagodet opšteg mira;
s carevima govorio sam slobodno, a katkad zbunio me je govor prostog kmeta;
gonio sam neprijatelje i bježao od nji’;
živio u svakom blagu i izbiliju i opet dolazio do sirotinje;
imao sam lijepe kuće i gledao i’ iz šume spaljene i srušene;
pred mojim šatorom vrištali su u srebro okićeni arapski hatovi i vozio sam se u svojim neokovanim taljigama;
vojvode iščekivali su zapovijest iz moji’ usta i opet sudba me je dovodila da pred onima što su bili moji panduri na noge ustajem.
-To je, djeco, vječna promjenljivost sudbine koju sam rano upoznao i na koju se nigda tužio nisam;
iz te promjenljivosti naučite: da se ne treba u sreći gorditi ni u nesreći očajavati.
Prota Matija Nenadović