Zabava i brige

Obično se industrija zabave i sna uzima kao primjer kad manipulator nema namjeru da izvrši ideološki i politički uticaj na naša vjerovanja stavove i vrijednosti, već samo da ih eksploatiše po principu: što se više vidi, čuje, pomiriše, okusi, opipa i dozna … to se više želi, kupuje, troši, zabavlja, sanja, uživa … „velika rijeka ljudskih naklonosti teče prema uživanju“ (Marx). Lenjinu je već bilo jasno da se iza industrijalizacije zabave i sna kriju ideološko politički ciljevi. On doslovno piše: „Pikantne novosti, svakog dana fabrikovane od strane velikih buržoaskih listova, koji se time bave da unosno prodaju „najsvježije“ i „najpikantnije“ vijesti, unaprijed su namijenjene baš tome da odvlače pažnju mase od stvarno važnih pitanja, od stvarne podloge visoke politike.“ Ono što je važno potiskuje se onim što je interesantno. Kad se opasnost približuje, u duši čovjekovoj govore uvijek dva glasa podjednako jako: jedan veoma razumno govori da čovjek treba da promisli kakva je opasnost i kojim će se načinom izbaviti od nje; drugi još razumnije govori da je suviše teško i mučno misliti o opasnosti kada nije u čovjekovoj vlasti da sve predvidi i da se spase od opšteg toka stvari i zato je bolje ne obazirati se na ono što je teško dogod to ne nastupi, pa misliti o onom što je prijatno. Kad je čovjek sam, on se, većinom povodi za prvim glasom, a kad je u društvu, naprotiv – za ovim drugim. Ne zaboravimo da među gomilama koje se zabavljaju ima mnogo onih koji, svjesno ili nesvjesno, bježe od sebe i traže zaborav. Varamo se ako mislimo da se gomile zabavljaju iz čiste potrebe za razonodom. To je samo privid, i ako zavirimo ispod površine toga vidljivog ponašanja otkrićemo da je potreba za razonodom izraz dublje potrebe da se pobjegne od sebe, od stvarnosti koja nas postvaruje. To je potreba za životom jednoga drugog Ja koje tek živi u trenucima zaborava svakodnevnog Ja. Čovjek ne može da misli na svoje brige i svoju bijedu kad je obuzet svojom razonodom. Kad trči za loptom, ne misli na svoje obaveze; kad na ekranu posmatra zavodljive kretnje lijepe žene, začas bježi ispred bračnog jarma; kad lovi srnu, ne misli na svoju, nego na njenu smrt!

„Jedina stvar koja nas tješi u našoj bijedi jeste razonoda, a to je međutim najveća od naših bijeda. Jer to je uglavnom što nas sprečava da mislimo o sebi, i što nas neosjetno upropašćuje. Da nije toga, bilo bi nam mučno, i ta muka bi nas gonila da tražimo neko pouzdanije sredstvo da je se otresemo; ali razonoda nas zabavlja i dovodi nas neosjetno do smrti“ (Paskal, Misli). Što je više briga i strepnje – to je veća potreba za zabavom. Ljudi se boje sebe i zato ne mogu da se razonode sami, nego u gomilama iz kojih crpe psihološku sigurnost i istovjetnost sudbine. Čak se i ne zabavljaju na svoj način nego svi na isti način, što je osoben slučaj identifikacije u uvjetima kada je gomila na bilo koji način ugrožena. I sfera zabave je postala sfera otuđenja, jer trenutni zaborav svih prokletih pitanja života i smrti ne ukida i ne rješava ta pitanja koja se, već narednog sata ili dana, ponovo vraćaju u nesretnu svijest, još više otežala od crnih sumnji i briga. 

Kada tuđe snove kupuje za svoj novac, on na nestvaran način zadovoljava sve stvarne poterbe. Snovi su od kapitalne važnosti za kapital. Ako pojedinac ne može da proizvodi sam nego udružen sa drugima, on ne umije ni da se zabavlja sam, nego u gomili; ako je uključen u jedan sistem masovne proizvodnje, on ne može da gaji lični stil u potrošnji… Moć masovne proizvodnje jeste u tome da proizvodi isto, dok je osobina masovne potrošnje da troši na isti način ono što je proizvedeno. Jednom sistemu masovne proizvodnje odgovara masovni potrošač lišen ličnog ukusa i sklonosti. Talasu standardizacije nije podlegla samo proizvodnja nego i potrošnja, jer ljudi ne mogu da troše ništa drugo do ono što se proizvodi. Način proizvodnje određuje način potrošnje. Ljudi ne mogu masovno da koriste drugu kulturu do one koja se u građanskom društvu masovno proizvodi, kulturu iz konfekcije.

Građansko društvo je u svojoj biti represivno društvo. Svojim pravnim, običajnim, moralnim i religioznim normama ono je svakom svom članu odredilo šta smije i šta ne smije, šta treba i šta ne treba, šta je sveto i šta je svjetovno. Svojim sistemom obrazovanja i vaspitanja ono više ohrabruje pokoravanje tim normama nego ispoljavanje ličnih mogućnosti. Frojd: „Utvrdili smo da čovjek postaje neurotičan jer ne može da podnese obim odricanja koja mu je nametnulo društvo radi svojih kulturnih ideala.“
Izgleda da je zapadni čovjek sit razuma koji je za njega simbol kontrole ne samo fizičke nego i psihičke stvarnosti. Zato se on, s vremena na vrijeme, nastoji da oslobodi kontrole razuma na nerazuman način. „Čovjek otkriva kakvo je zadovoljstvo da se barem povremeno otrgne od razuma i da se preda iskušenjima bezumlja.“ U tome ga izdašno podstiču prodavci sreće koji dobro smišljenim simbolima pomažu najdublje ukorijenjenim nagonima da dođu do riječi. U tim trenucima, „cijela se zemlja pruža kao vrt zadovoljstva,“ a granice između dobra i zla, svetog i svjetovnog, istinitog i lažnog itd. brišu se. Posmatrač sa strane jedino može da zabilježi ovaj opasni izlazak čovjeka iz sebe u mračnu oblast iracionalnog.

Đuro Šušnjić, Ribari ljudskih duša

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s