Većina ljudi koji koriste kompjutere smatda da postoji četvrta osnovna dozvola pored čitanja, pisanja i izvršenja, koja se naziva “brisanje”. Dozvola za brisanje nalazi se u svakom dijelu korisničkog kompjutera. U hardveru je na tastaturi, a u softveru je opcija koja se može izabrati iz padajućeg menija. Postoji određena konačnost koja dolazi sa izborom brisanja i izvjesni osjećaj odgovornosti. Ponekad se pojavi i okvir za potvrdu brisanja: “Jeste li sigurni?” Ako kompjuter preispituje vašu odluku zahtijevajući potvrdu – da kliknete na “Da” – onda postoji opravdani razlog da se dozvola za brisanje smatra značajnom, a možda čak i konačnom odlukom.
Bez sumnje, to je sasvim tačno u svijetu van kompjutera, u kome su kroz istoriju moći brisanja bile ogromne. Uprkos tome, da biste se zaista oslobodili dokumenta, ne možete jednostavno da uništite svaku njegovu kopiju. Morate, takođe, uništiti svako sjećanje na njega, što znači morate uništiti sve ljude koji ga pamte, zajedno sa svakom kopijom svih ostalih dokumenata koj iga spominju i sve ljude koji pamte sve te ostale dokumente. A onda, možda, samo možda, nestaće i dokument.
Činjenica je međutim da brisanje u tehnološkom smislu nikad nije postojalo onako kako mi to zamišljamo. Brisanje je samo zabluda, izmišljotina, opšteprihvaćena fikcija, ne baš plemenita laž koju vam nudi kompjuterska nauka da bi vas umirila i utješila. Iako izbrisanu datotku više ne vidite, rijetko kad je u potpunosti nestala. U tehničkom smislu, brisanje je zaista samo oblik dozvole srednjeg nivoa na kojoj se nalazi i dozvola za pisanje. Obično kada pritisnete taster “Delete” za neku od datoteka, njeni podaci – koji su sakriveni negdje duboko na disku – u stvari, nisu ni taknuti. Efikasni savremeni operativni sistemi nisu napravljeni tako da uđu u najsitnije dijelove diska isključivo da bi se nešto obrisalo. Umjesto toga, samo mapa kompjutera koja prikazuje gdje se čuva svaka datoteka prepisuje se da bi ukazala na to “da se taj prostor više ne koristi ni za šta važno”. Sve to liči na zanemarenu knjigu u ogromnoj biblioteci: navodno izbrisani dokument može da pročita onaj ko se dovoljno potrudi. Ako obrišete samo referencu na knjigu, knjiga i dalje ostaje.
Sledeći put kada kopirate datoteku, zapitajte se zašto to traje toliko dugo u poređenju sa trenutnim činom brisanja. Odgovor je da brisanje ne radi ništa u datoteci osim što je prikriva. Jednostavno rečeno, kompjuteri nisu napravljeni da ispravljaju greške, već da ih sakriju – i to samo od onih koji ne znaju gdje da ih traže.
Edvard Snouden, “Trajno zabeleženo”