Bogovi ovog svijeta su bolesni na smrt. Ako neko u to ne vjeruje, sledeći put kad se probudi u velikoj noćnoj tišini ili po danu, neka samo posluša. I malo kasnije, u srcu tišine, čuće zvuk koji dolazi: tupi, nezgrapni topot nogu bogova koji se teturaju po zemlji; ogromne bijele ruke se vijore poput moljaca; kratki jauk muke i očaja. I svi drhtimo na taj zvuk jer svjedoči smrti bogova što je zastrašujuća stvar.
Kojih bogova? Onih koje obožavamo. Bogova koje obožavaju naši neprijatelji. Njihova sveta imena? Tu je nauka, kao prva: ona koja je trebala da spasi svijet od sirotinje i bolesti, na čijim ramenima čovječanstvo je trebalo krenuti naprijed i u visine, do zvijezda. Tu je i komunizam, taj sveti čovjek strašno željan krvnih žrtava ali veličanstven u obećanjima mesijanskog doba: od svakoga prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama. Ili demokratija, taj nježni bog sa svojim jevanđeljem slobode za sve, uključujući i one ljude koji nakon vijekova iskorištavanja i zanemarivanja od strane starijih demokratija mogu biti oslobođeni sada osim ako ne upadnu u opasnost zamke novih eksploatatora. A s ovog spiska umirućih ne smijemo izostaviti ono što je često prolazilo kao bog crkve: boga koji posvećuje našu spoljnju politiku i naše poslovne metode, naše političke stavove i rasisitičke predrasude. Bog koji je, blagosloven bio, tražio tako malo a obećavao tako mnogo: mir uma, kraj naših kompleksa inferiornosti. Otiđi u crkvu i osjećaj se bolje. Porodica koja se moli zajedno ostaje zajedno. Ne može svako da si priušti psihijatra ili dvije sedmice solidnog odmora negdje u unutrašnjosti, ali svako može da si priušti ovakvog boga. On se nabavlja jeftino.
Ovo su bogovi u koje je svijet stavio svoje potpuno povjerenje. Neki od njih su naših posebni bogovi, a postoji i dosta drugih, svako može imenovati svoga. I gdje su oni sada? Oni umiru, umiru, i njihov sumrak se zgušnjava u noć. Gdje je sigurnost koju su obećavali? Gdje je mir? Strašna istina je da bogovi ovoga svijeta nisu više vrijedni našeg potpunog povjerenja ništa više od ljudi koji su ih stvorili. Uslovno povjerenje da, ali ne potpuno.
Iz knjige Magnificent Defeat, Frederick Buechner