Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.
Međuljudski sukobi su uvijek bili problem. Osim bolesti, čini se da ništa ne izaziva veću muku među ljudima. Ko od nas nije iskusio nemogućnost sna zbog pokvarenog odnosa sa nekim do koga nam je stalo? Filozofi i književnici su se bavili ovim problemom, opisujući ga i tragajući za rješenjem. Ovom temom se bavi i Sartrovo djelo “Iza zatvorenih vrata” koje sadrži njegovu čuvenu rečenicu “Pakao, to su drugi (ljudi)”. Teškoću suživota čine drugi ljudi koji pojedinca otuđuju i zaključavaju u određeni oblik bivstvovanja, tvrdi Sartr, čime se ograničava njegova sloboda.
Jevanđelje po Mateju 18. poglavlje se uveliko bavi međuljudskim odnosima. Prevodi sa naslovima daju sledeći sadržaj:
– Poziv za oponašanje djece
– Opasnost sablazni
– Moć apostolskih veza
– Pitanje o opraštanju
– Priča o dvojici dužnika
Vijekovima su čitaoci nagađali o kojoj dječijoj osobini Isus govori kada koristi djecu kao model onih koji će imati pristup carstvu nebeskom. Iz njegovih riječi saznajemo da je u pitanju poniznost (18:4): prepoznavanje vlastite nemogućnosti da sami stignu tamo gdje Bog želi da svi budu. Kao što su djeca ovisna o svojim ovozemaljskim roditeljima, tako je Hristos želio da Njegovi sledbenici prepoznaju svoju potrebu za Njim. A za takav korak, poniznost je od suštinske važnosti.
Naše današnje zanemarivanje onih koji nas okružuju nalazi osudu u pouci o sablazni. “Niko od nas ne živi sebi i ne umire sebi,” podsjeća apostol Pavle. Tako sve ono što osoba čini može i bez njenog znanja da naškodi drugima oko nje. Posebno je važno biti obazriv prema onim malima, kaže Isus, koji vjeruju u Njega.
Kada nastane problem i ne postoji mogućnost da dvije osobe riješe vlastiti sukob, potrebno je pronaći instancu koja će donijeti adekvatnu presudu. Za većinu nas danas to su sudovi svih nivoa, dok Hristos predlaže da među hrišćanima tu ulogu obavi njihova zajednica. Pripadnost crkvi 
ima svoje prednosti ali i odgovornosti: danas se uglavnom traga za prvima, dok se druge zanemaruju. U konačnici, riječ je o vjerovanju u postojanje autoriteta van nas samih koji može pomoći pri nesuglasicama.
Svjesni da se sukobi ponavljaju, učenici su tražili odgovor koliko dugo opraštanje – što je bilo Hristov predlog za rješenje sukoba – treba da se upotrebljava kao opcija. Tvrdi se da je u to vrijeme tri puta bio stav velikodušnih. Petar je želio da bude bolji od ovih pa je oproštenje predložio da se iskoristi sedam puta za osobu koja ponavlja problem. Hristov odgovor je kako njih onda, tako i nas danas, zatekao nespremne: “Ne velim ti do sedam puta nego do sedam puta sedamdeset” (18:22). Mnogi u ovim brojkama nalaze sličnost sa Lamehovom željom za trajnom osvetom (1. Moj. 4:24). Dok su ljudi spremni da istrajavaju u osveti, Hristos predlaže da takvi budu na području opraštanja.
I na kraju ovog poglavlja nalazimo priču o dvije osobe koje su bile dužne nejednake iznose novca (18:23-35). Osoba kojoj je oproštena velika suma nije bila spremna isto da učini drugome koji mu je bio dužan mizernu svotu. Kada bi svako od nas polazio od prepoznavanja Božjeg praštanja naših propusta, mnogo lakše bi doživljavao slabosti svojih bližnjih. U suštini, svi koji mole Očenaš se obavezuju na ovaj oblik ponašanja: “I oprosti nam dugove naše kao i mi što opraštamo dužnicima svojim” (Matej 6:12).