Moja ćerka ide u osnovnu školu u različitim smjenama: jedne sedmice je jutarnja, a druge sedmice je popodnevna. Volim ove druge jer tada nemam obavezu ranog ustajanja. Priznajem svoj grijeh: volim da spavam. Ali kako zima prolazi i ljepši dani se bliže, sve manje i manje mi je problem da ustajem ranije. Nakon što naložim vatru (da, grijemo se na drva), a ona ustane i sa mamom se spremi za polazak, pristajem da odšetam sa njom tih sedamsto metara do škole. Nema neke posebne potrebe, ona već odavno ide sama i vraća se sama, čak i u zimskim popodnevnim časovima. Ali kako moja djeca rastu, a ja starim, tražim više mogućnosti i vremena da budem sa njima, makar na kratko.
Nakon što se izljubimo, pozdravimo i ostavim je pred školom, nastavim sa šetnjom. Radije bih se vratio nazad, pogotovo kad je pohladno, ali natjeram se na još jedan krug šetnje pored Vrbasa. Pređem rebrovački most i onda polako, nastavljajući da slušam podcast koga sam dan ranije započeo. Tim puteljkom u to doba dana kreću se uglavnom iste osobe: oni kojima je to najkraći put do posla i oni malobrojniji koji se u ranim jutarnjim satima odluče za hodanje, rekreaciju ili šetnju sa psom. Neki se već prepoznajemo.
A jutros je bilo i nekih novih stvorenja pored vrbaske staze za šetanje. Par pataka, valjda su patke, je odšetalo prilično podaleko od vode. Tačnije, dvije njih; bar sam ih ja toliko vidio. I stajale su tu u blizini staze, ne plašeći se ljudi. Dekica sa crnim psom, ne znam koje rase, mi je nešto dobacio sa klupe. Nisam ga čuo zbog slušalica, pa sam zamolio da mi ponovi. “Prekrasne su,” kaže čikica. “Da,” odgovaram ja želeći da budem kulturan dok vraćam slušalicu u uvo. Ali sam ipak zastao da napravim par (mutnih) fotografija telefonom jer su me zaista privukle da ih posmatram.
Koga briga za patke? Ko ima vremena da ih posmatra u rano jutro? Toliko obaveza i zadataka koje imaju kako zaposleni tako i nezaposleni, a jedan im je zajednički: preživjeti dan. A pataka ima, mnogo; ne znam im se ni broj vjerovatno. Web stranice koje sam proguglao daju 
podatak između 140 i 183 različitih vrsta pataka. Prosječna osoba poput mene ne bi bila u stanju prepoznati više od dvije-tri različite i potvrditi da su patke. Gdje god da smo odrasli i nastavili živjeti mi smo se odvojili od prirode, a naši potomci nastavljaju dalje i brže u tom lošem pravcu. Bilo da vjerujemo da su patke nastale evolutivnim putem ili da su rezultat direktnog Božijeg stvaranja u peti dan … one su nam daleke i nevažne. Kao i mnoštvo drugih bića i stvorenja oko nas. Naletih na drugu informaciju slučajno ovih dana: postoji 800 000 opisanih vrsta insekata. 800 000! Od toga 20 000 skakavaca, 170 000 leptira, 120 000 mušica, 110 000 mrava i pčela …Stosedamdeset hiljada a neki od njih ne žive duže od par dana. Ali šta nas uopšte briga za leptire i mrave. Jer, polako ali sigurno i stvorenje obdareno razumom i govorom takođe nam biva sve manje važno; pogotovo ako nije naše. Pa čak i da je naše: sjetimo se starih roditelja koji žive sami, bez igdje ikoga.
“Ode ti, Simane, daleko,” ponoviće mi neko riječe Ibrage Kolosa iz Andrićeve pripovjetke. A ja bih volio da mu odgovorim Simanovim riječima “Mogu ja danas da idem kud god hoću”, ali ne mogu. Kao i pred mnogima od vas, preda mnom su obaveze koje zahtijevaju da danas budu urađene i završene. A veliki dio njih obavljam(o) vezani uz ekrane i patke vidim(o) samo na slici. Ponekad. A trebalo bi da je drugačije. Trebalo bi se izboriti za to drugačije.
