Šta ste vi poželjeli sebi za Novu godinu? Puno zdravlja, ljubavi, (novca), mira i sreće … Posve drugo je pitanje imaju li ikakve stvarne vrijednosti ove naše želje, no to je druga tema. Dok sjedim i pišem ovo zapušenog nosa i bolesnog grla, shvatam kako je zdravlje naša osnovna potreba. Sve ostalo je manje važno.
Pored zdravlja, javlja mi se, kao i svakome od nas, još jedna jaka želja. A to je želja da prestanem da želim. Dopustite da pojasnim ovu svoju želju.
Možda sam neke ovim asocirao na naučavanja Sidarte Gautame, prosvijetljenog indijskog plemića, poznatog kao Buda. Tvrdio je da je cijeli život patnja koja nastaje iz želje. Zato je 
potrebno ugasiti svaku želju, postići nirvanu i dostići savršenstvo. Asketski život budističkih monaha slijedi njegov osmostruki put ostavljajući po strani sve ono što nas, neprosvijetljene, privlači i mami.
Budina koncepcija je striktno dualistička: jasno povlači crtu između duhovnog, pozitivnog i materijalnog, zlog. Sličnim, po mom mišljenju pogrešnim, putem su krenuli i osamljenici u hrišćanstvu koji negiranje tijela i materijalnog vide kao glavni domet vjere, a stilite (među njima posebno Simon), podvižnike koji su živjeli na stubu želeći da umrtvljivanjem tijela doprinesu spasenju svoje duše, drže nedokučivim idealom.
Isus iz Nazareta, koga stiliti tvrde da slijede, je ipak imao drugačije stavove. Samim svojim dolaskom na ovaj svijet, on je prigrlio isti, pokazao njegovu vrijednost. U svojoj molitvi je tražio da svoje učenike sačuva od zla, a ne da ih uzme od svijeta. Njega su optuživali da suviše pažnje daje “tjelesnim” stvarima, za razliku od Jovana Krstitelja, njegovog preteče, koji je opet djelovao suviše asketski. Stara mudrost kaže kako onima koji to ne žele nije moguće ugoditi. No Isus je pokazao je da se može, treba i mora živjeti u svijetu, ali ne biti “od svijeta” tj. imati druge vrijednosti. I želje.
Ali zato treba izbjeći drugu, ništa manje lošu, krajnost hrišćanski hedonizam, jevanđelje 
prosperiteta, health & wealth gospel. To je učenje zapadnjačkih TV evangelizatora koji uvjeravaju kako će spoj njihove molitve i vaše vjere donijeti do ogromnih promjena u vašem životu, a posebno u vašem (pa i njihovom) novčaniku.
Čini mi se da bi ovdje, kao i u mnogim drugim situacijama života, trebalo naći balans, umjerenost, sredinu. Ovo me podsjeća na riječi Zije Dizdarevića iz pripovjetke Majka: “Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako…”
To ‘nako u ovom slučaju bih najbolje opisao na sledeći način: vjerujem da je Bog u nas ugradio dobre želje, za dobrim i lijepim vrijednostima i stvarima. Život je dar i treba ga živjeti. Treba uživati u njemu. Smatram pogrešnim razdvajati duhovno i materijalno – jer je Bog čovjeka stvorio tjelesnim i takvim će ga vaskrsnuti. Moja želja ide u pravcu ostvarenja svih onih naših uobičajenih novogodišnjih želja, ali praćena umorom neostvarenja. Sve to smo poželjeli i prošle godine. I pretprošle. I one iza nje. Moja novogodišnja želja pita “Dokle?“ Ako se i ispune moje želje, šta je sa željama ostalih? Ko može uživati u svojim “igračkama” gledajući druge oko sebe kako umiru od gladi? Kao što grupa Kansas pjeva, naše najbolje želje su samo dust in the wind, prašina na vjetru.
Zbog svega ovoga mi se čini da rečenica engleskog pisca C. S. Lewisa unosi nadu : “Ako u sebi pronalazim želje koje ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti, jedino logično objašnjenje je da sam stvoren za drugi svijet.” Bolji, drugačiji, ljepši … koji ne može nastati kao rezultat sukoba svjetskih sila. Možda se baš u božićnoj priči, koja je na našim prostorima prisutna s obe strane Nove godine nagovještava put u taj bolji svijet.