Jednom je, pošto je pokušala samoubistvo, na moju kliniku primljena majka dječaka koji je umro u jedanaestoj godini. Moj kolega, dr Kocourek, pozvao ju je da se pridruži logoterapijskoj grupi.
Slučajno sam ušao u prostoriju gdje se izvodila psihodrama. Majka je pričala svoju životnu priču. Poslije smrti svog dječaka ostala je sama s drugim, starijim sinom, bogaljem, koji je bolovao od dječije paralize i bio u kolicima. I majka se pobunila protiv sudbine. Ali, kada je pokušala samoubistvo, sprečio ju je bogalj: on je volio da živi! Za njega je život imao smisla. Zašto za majku nije? Kako bi mogla ponovo da ga otkrije? I kako bismo joj pomogli da ga ponovo postane svjesna?
Improvizujući, ušao sam u diskusiju i počeo da postavljam pitanja jednoj ženi iz grupe. Upitah je: ”Koliko imate godina?” Odgovorila je: ”Trideset”. Nastavih: ”Zamislite da nemate trideset nego osamdeset godina i da ležite na samrtnoj postelji. Bacate pogled na svoj prošli život, život u kome niste imali djece ali ste imali mnogo novca i uživali ugled u društvu”. Upitao sam je šta u takvoj situaciji osjeća: ”Šta mislite o svom životu? Šta sebi govorite?” Navodim njene riječi sa magnetofonske trake: ”Udala sam se za milionera. Živjela sam lagodno, u izobilju. Baš sam živjela, ljubakala sam se i koketirala sa muškarcima! Eto, sada imam osamdeset godina, djece nemam. Gledajući unazad, u svemu tome ne mogu da vidim nikakvog smisla. Zaista moram da kažem da mi je život promašen…”
Tada sam zamolio majku bogalja da isto tako zamisli kako u osamdesetoj godini gleda na svoj prošli život. Evo šta je ona na to rekla: ”Željela sam da imam djece i želja mi se ispunila: jedan dječak je umro, a drugi, bogalj, bio bi poslat u neki zavod da se ja nisam za njega pobrinula. Mada je bogalj i bespomoćan, on je ipak moje dijete. I zato sam mu, što sam više mogla, život učinila ispunjenim; napravila sam od njega, što sam mogla boljeg čovjeka.” Tada je briznula u plač i nastavila: ”Što se mene tiče, mirne duše se mogu osvrnuti na svoj prošli život. Mogu da kažem da mi je život imao smisla i namučila sam se da ga ispunim. Učinila sam sve što sam mogla, najbolje što sam mogla za svog sina. Život mi nije promašen!” Gledajući na svoj život sa samrtne postelje, odjednom je bila sposobna da u njemu nađe smisao, smisao koji uključuje i njene patnje.
Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: “Da li je majmun od koga se dobija serum poliomelitisa, pa ga neprestano bodu iglama, sposoban da ikada shvati smisao svog bola? Nije, naravno, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može da uđe u ljudski svijet u kome njegov bol jedino može biti shvatljiv.” Pitao sam dalje: “A šta je sa čovjekom? … Zar je nezamisliva mogućnost neke druge dimenzije, neki svijet iznad čovekovog svijeta, svijet u kome je odgovor na pitanje konačnog smisla čovjekove patnje?”
