Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.
Poslije malo dužeg vremena, nastavljam sa razmišljanjima na tekstove iz jevanđelja. Moguće da su onima koji redovno prate ovaj blog, ako ima takvih ;), dosadili tekstovi o islamskoj državi. Moram priznati da su se meni te pronađene informacije svidjele i zato sam ih prenosio, a čini mi se da ih još ima te da ih možete očekivati i u kasnijem periodu.
U ovoj blog rubrici “Jevanđelje srijedom,” u kojoj objavljujem svoje poglede na tekstove iz Svetog pisma, imali ste priliku da čitate od prvog do trinaestog poglavlja iz jevanđelja po Mateju. Danas je na redu četrnaesto poglavlje. U tridesetšest stihova, od koliko se sastoji ovo poglavlje, nalazi se par tematika od kojih ću jedno kratko da dotaknem. To su smrt Jovana Krstitelja (u narodu poznato kao “usjekovanje glave”), hranjenje pet hiljada ljudi i Hristov hod po moru. Biblijska kritika poslednja dva događaja posmatra kao metafore iz kojih se izvlače poruke za svakodnevni život, bez obzira što se ti događaji nisu u stvarnosti desili. Ja vjerujum da su se čuda zapisana u Svetom pismu zaista desila. Hrišćanska vjera počiva na vaskrsenju Isusa Hrista, i ako je ono bilo moguće da se desi, onda su i druga čuda spomenuta u Bibliji stvarni događaji. Ako Bog postoji, onda je on svemoguć – i čuda, iako nisu njegov svakodnevni način djelovanja, su moguća. No, krenimo redom.
Jevanđelista Matej je već spominjao Jovana Krstitelja: u trećem poglavlju kada je opisivao Hristovo krštenje, i u jedanaestom, kada je vijest o Jovanom hapšenju stigla do Isusa. Budući da ovo jevanđelje nije hronološki pisano, Matej u ovom trenutku umeće događaj o Jovanu sa željom da nešto važno saopšti svojim čitaocima. Dok je danas navika da se duhovni fokus zaustavi na biblijskim (i vanbiblijskim) ličnostima kojima pripajamo pridjev “svet”, Sveto pismo koristi djela i života tih istih osoba da usmjeri pažnju na Isusa Hrista. To je upravo ono što Matej radi u ovom poglavlju: smrt Jovana Krstitelja koristi kao uvod u ono što će se desiti sa Isusu Hristu.
– Irod hvata i vezuje Jovana Krstitelja (14:3); isto to, hvatanje i vezivanje, će se desiti i i Isusu Hristu (26:50, 27:2).
– Irod je htio odmah da ubije Jovana, ali se plašio reakcije narod jer su Jovana smatrali prorokom (14:5); Hristovi neprijatelji su imali iste planove i sa Isusom, ali ih je sprečavala ista misao: “ali se pobojaše naroda, jer ga (Isusa) držahu za proroka” (21:46).
– U slučaju Jovana Krstitelja, Irodova supruga Irodijada je iskoristila Iroda preko svoje kćerke da ostvari svoje planove u vezi sa Jovanom (14:6-9); kada je u pitanju Isus, jevrejske vođe su iskoristile slabost Pontija Pilata i preko naroda osudili Isusa na smrt (27:19-24).
– Nakon Jovanove smrti, njegovi učenici su se postarali za njegovu sahranu, preuzimajući njegovo tijelo (14:12); isto se desilo i sa Isusom nakon njegove smrti: njegovi sledbenici su se postarali za njegov ukop (27:56-61).
Ono što se ističe kroz ove tekstove jeste da je Jovan Krstitelj bio Hristov preteča i u smrti. Ali za razliku od Jovana, Isus nije ostao u grobu nego je vakrsao. Tom činjenicom i mnogim ostalima, Isus se uveliko razlikuje od svih drugih spomenutih u Bibliji, a koji su ukazivali na Njega i Njegovu službu. U ime svih ostalih Jovan Krstitelj govori za Isusa: “On treba da raste, a ja da se umanjujem” (Jovan 3:30).