Radikalni džihad se može razumjeti samo u svjetlu njegovih vjerskih ubjeđenja. Dok glavna struja islama danas odbacuje radikalni džihad (sama riječ “islam” ima korijen u riječi “selam”, što je arapska riječ za mir), njihova teologija može biti poticajna za konzervativno nastrojene muslimane. Kako islam može imati korijene i mira i rata u isto vrijeme? Vjerujem da se dio odgovora nalazi u dvije stvarnosti:
1) islam je teološki jako fragmentiran, ne postoji centralni autoritet, i
2) osnovni tekst islama, Kur’an, je sam po sebi dvosmislena knjiga te može da ima mnoštvo tumačenja.
Kur’an u svojoj suštini nije baš tako jasna knjiga. Ovo je potvrđeno na samom početku opšte prihvaćenog teksta: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!” – A samo razumom obdareni shvaćaju.” (3:7) Kao i Biblija, i Kur’an ima neke tekstove koji su jasni, čak i nakon hiljada godina. Ali postoje mnogi drugi tekstovi koji su opisni ili složeni ili čije značenje se izgubilo tokom vremena.
Kao rezultat ovih nejasnoća, te zbog nepostojanja centralnog teološkog autoriteta, postoji nekoliko glavnih načina razumijevanja Kur’ana u islamu. Svaki od njih na neki način pokušava da razjasni nejasnoće i stvori jasnu poruku iz njih. Neki muslimani se fokusiraju na to kako je Kur’an shvaćen od strane Muhamedovih ahbaba, onih koji su ga najbolje poznavali i slijedili u vođenju islamskog pokreta kao što su Abu Bakr, Umra, Usman i Ali (moguće da sam pogrešno preveo ova imena). Ali čak i u ovoj grupi tumača postoje podjele između Sunita i Šita po pitanju primjene učenja ahbaba prema njihovom razumijevanju Kur’ana.
Neko vrijeme nakon smrti Muhameda tradicije o Muhamedovim govorima i djelima su sakupljene u ono što se naziva hadis. Oni obuhvataju sjećanja ahbaba, ali takođe i kasnija sjećanja prenošena od strane onih koji su znali ahbabe, mnogo veća grupa sa manjim poznavanjem prvobitnih događaja. Većina ljudi čita Kur’an u svjetlosti hadisa, ali se razlikuju po pitanju koja sjećanja su autentičnija a koja su tačnija. Suniti i Šiti se u stvari razlikuju mnogo po ovim pitanjima.
U kasnijim vijekovima Kur’an je tumačen od strane velikog broja komentatora koji su uradili najbolje što mogu da protumače (tasfir) Kur’an. Neki od poznatih su ibn Abas, Al-Askari, Al-Tabari, Al-Azari i Al-Bagavi. Oni su težili da objasne Kur’an proučavajući stil teksta, definišući ključne riječi, razjašnjavajući gramatiku i značenje cijele rečenice. Takođe su pokušavali otkriti dublje značenje, objasniti metafore i figurativni govor, te pomiriti stihove koji se čine suprotni jedni drugima. Budući da tumači danas imaju tendenciju ka jednom od komentatora, nejasnoće Kur’ana često se povećavaju mnoštvom opcija i komentatora. Budući da islam nema nikakav centralni autoritet poput pape ili glavnog odbora, nejasnoće Kur’ana ostaju neriješene uprkos svim istraživanjima. Ovo objašnjava mogućnost da Kur’an citiraju i promoteri mira i zastupnici nasilnog džihada. Nejasnoće knjige ostaje neriješene za većinu muslimana. Uprkos tome, čak i danas oni muslimani koji odbacuju sva ova tumačenja, uključujući i hadis, vjeruju da je Kur’an samo po sebi dovoljan i da jedino čisti mogu istinski da ga razumiju (3:7, 6:114-115, 8:54, 45:2-6, 56:77-81).
Možda sam Kur’an nudi izlaz iz ovih muka tumačenja, iako većina muslimani nisu istražili sledeći način. Prema samom Kur’anu, njegove nejasnoće se najbolje razumiju, ne na osnovu kasnijih tumača, nego poređenjem sa ranijim otkrivenjima, onima koja su data prorocima poput Avrama, Mojsija i Isusa i koji su zapisani u Starom (Tevrat) i Novom (Indžil) zavjetu. Kur’an uvjerava čitaoca da se Alah ne mijenja po pitanju odnosa prema prošlim i sadašnjim prorocima (17:77). Čitaoci Kur’ana se ohrabruju “da vjeruju u spise poslane Njegovom vijesniku (Muhamedu) i spise koje je On poslao prije njega” (4:136). Vjernici u Kur’an ne treba da prave razliku između ovih i ranijih otkrivenja zapisanih u Bibliji (2:136). Cilj Kur’ana je da “potvrdi ono što je dato ranije”, naime zakon Mojsijev i jevanđelje Isusovo (3:3-4). Ali ovo potvrđivanje nije jednosmjerna ulica, Biblija takođe pomaže da se potvrdi značenje Kur’ana. Kada je Muhamed bio nesiguran u poruke koje je primao, on je trebao da “pita one koji su čitali Knjigu (u obliku Biblije) prije njega” (10:94). Muslimani koji čitaju Kur’an u svjetlu Biblije otkrili su da je Kur’an veoma drugačija knjiga od one koju su znali ranije. Poznavanje ranijeg otkrivenja pomaže da se razjasni šta je jasno i šta nije u Kur’anu.
