U događajima koji su se desili pred veliku subotu jedna od glavnih ličnosti je bio Josif iz Arimateje. On je bio ugledni i bogati čovjek, (dokaz da Isusa nije slijedila samo sirotinja), koji je za Isusova života slušao o Isusu, ali nije imao hrabrosti da ga otvoreno podrži. Zajedno sa Nikodimom, odlučio je da Hristovo tijelo treba sahraniti sa počastima (Luka 23:50-54).
Josif je imao novi grob, uklesan u stijeni. Čuvao ga je za sebe, ali kako je bio blizu Golgote – mjesta gdje je Isus razapet – sada ga je ustupio za Isusa. Zajedno sa mirisima koje je donio Nikodim, tijelo je brižljivo umotano u lanenu prostirku i Spasitelj je prenesen do groba (Luka 23:54-56). Žene, Hristove učenice, došle su vidjeti da li je učinjeno sve što je bilo moguće i potrebno. Vidjele su teški kamen navaljen na ulaz u grob. Ove žene su bile poslednje kod krsta i poslednje kod Isusovog groba. Interesantno je posmatrati kako Biblija daje vrijednost vjeri ovih žena, a samim tim ženama uopšte. Danas se često ovo potiskuje i pravi se velika razlika između polova. Mnoge feministkinje ne vide (ili ne žele da vide) ove detalje i Bibliju smatraju strogo muškom knjigom. Sve češći i veći su problemi nasilja u porodici, nasilja nad ženama i djecom. Iako se o ovoj pojavi se dosta diskutuje, mnogo je onih koji sa podozrenjem govore o jednakom pristupu oba pola ka duhovnosti. Predivna je vijest znati i čuti da smo pred Bogom svi jednaki i da imamo jednaku mogućnost spasenja i pristupa Bogu.
Situaciju koja je nastala nakon što je Isus položen u grob, jedan autor opisuje ovim riječima: „Nikada Isus nije privukao toliku pažnju mnoštva kao sada kad je položen u grob. Ljudi su po svom običaju dovodili svoje bolesne i nevoljne da ih On izliječi, ali njega nije bilo. Mnogi su došli izdaleka da nađu Onoga koji je liječio bolesne i podizao mrtve. Sa svih strana čuo se uzvik: „Tražimo Hrista Iscjelitelja!“ Bilo je očito da su željeli imati živog Hrista u svojoj sredini. Nevoljnici koji su došli da ih Isus izliječi klonuli su pod teretom razočarenja. Ulice su bile ispunjene jecajima. Uzalud su tražili savjet, niko nije imao takvo umijeće kao Onaj koji je ležao u grobu.“
Čini se kao da je trebalo da postoji ovakav jedan dan, da bi svi mi naučili i vidjeli kako bi izgledao svijet bez Boga. Kako bi to bilo kada ne bi postojala nada, uzdanje, vjera da će sutra biti bolje i drugačije. Na moja vrata često dođu siromašni i ljudi u različitim potrebama. Ponekad uspijem da odgovorim na njihove zahtjeve i potrebe, a ponekada ne. I nikada mi nije jednostavno da onima koji traže materijalno ponudim duhovno, ali znam, na kraju da je to jedino rješenje svih naših problema ovdje na zemlji. Iskustva mnogih pokazuju da čovjek može biti u najgorim okolnostima ali kada ima Isusa u svom životu, sve te okolnosti mogu biti prevaziđene i može se imati mir. I obrnuto: čovjek može imati mnogo onoga što se smatra velikim dragocjenostima a ipak biti prazan, potišten i pun nemira.Tekst dalje kaže: „u subotu dakle ostaše po zakonu.“ Na ovom mjestu jevanđelista Luka nas podsjeća na zakon, Božji zakon, Deset zapovijesti koje je Bog dao ljudima preko Mojsija. U tom zakonu stoji poziv na sedmični odmor, o kome čitamo u 2. knjizi Mojsijevoj 20:8-11. Hristovi učenici i sledbenici, ljudi koji su bili svjedoci velikog petka i velike subote, su takođe bili ljudi koji su poštovali Božji zakon i sve ono što u njemu stoji i piše.
Vjerujem da je poznato kako je došlo do toga da se danas nedjelja praznuje kao sveti neradni dan. U tom poslu je car Konstantin odigrao veliku ulogu pokušavajući da sačuva svoje carstvo koje je bilo podijeljeno na dva različita pogleda, dvije različite vjere. Postoje i oni koji vide upravo u vaskrsu opravdanje ili argument za promjenu dana svetkovanja. Ali nam Biblija daje drugačiju sliku, da su Hristovi učenici i poslije njegovog vaskrsenja, svetkovali subotu kao sedmi dan. Par takvih navoda se nalaze u Djelima apostola 17:2, 18:4. Baš kao što je na početku stvaranja Bog odmarao u subotu (2. Moj. 2:1-3) tako je Isus nakon smrti na krstu u petak, odmarao od djela otkupljenja. Iako je na zemlji među njegovim sledbenicima bila velika žalost, na nebu je bila radost. Slavno je obećanje budućnosti u očima nebeskih bića. Obnovljeno stvaranje, otkupljenje ljudskog roda, prilika za vječni život – to su vidjeli Bog i anđeli kao plod završenog Hristovog djela na krstu. Osim uspomene na stvaranje, nakon Hristove smrti, svaka sledeća subota je uspomena na djelo spasenja koje je za nas izvršio Spasitelj Isus Hristos.