Većina hrišćana zna da je Vaskrs u stvari najveći hrišćanski praznik, iako veću medijsku pažnju privlači Božić, praznik Isusovog rođenja. Možda je to zato što nedovoljno obraćamo pažnju na novozavjetne tekstove koji o tome govori. Pogledajmo događaje vezane za ovaj hrišćanski praznik iz perspektive jevanđelja po Luci, koji ih je hronološki prikazao.
Nakon što je doveden pred jevrejsko vijeće koje ga je osudilo jer huli na Boga i pravi se jednak Bogu, trebalo je da se ta odluka odobri i od strane rimske vlasti. Ona je jedina imala pravo donijeti smrtnu presudu. Isus je doveden pred Pilata, sa željom da bude osuđen. Nakon prvog ispitivanja, Pilat daje izjavu (Luka 23:4-5): „Ja ne nalazim nikakve krivice na ovom čovjeku.“ Ove riječi jevrejski prvaci dočekuju navaljivanjem da se donese drugačija presuda.
I ova scena se ponavlja nekoliko puta. Sud ne nalazi krivicu, a oni koji su Isusa optuživali zahtijevaju drugačiju presudu (23:14-23). “I Pilat presudi da bude kao što oni ištu. I pusti onog što iskahu, koji biješe bačen u tamnicu za bunu i za krv; a Isusa ostavi na njihovu volju” (24-25).
Ovakav scenario je poznat i na današnjim sudovima: sudija se podmiti i presuda bude u korist onih koji su dali novac. Ali Biblija ne staje na ovom. Ona ne govori da je Isus bio samo nepravedno osuđeni čovjek. Biblija govori da je Isus bio nepravedno osuđeni Bog i da je taj Bog umro zbog grijeha ljudi. Jevanđelista Luka spominje mnogo ličnosti, mnogo ljudi i žena koje se pojavljuju tog petka oko Isusa: dok je pred sudom, dok se kreće prema Golgoti, brdu gdje je razapet, oko krsta na kome je razapet… i bilježi njihove reakcije na ono što se dešavalo. Zanimljive je posmatrati te reakcije, koje je jevanđelista Luka zabilježio, i analizirati sebe kroz njih. To je dužnost bar onih koji se danas nazivaju Hristovim sledbenicima.
Pilat
Pilat je zanimljiva ličnost jer je njegovo ponašanje slično ponašanju mnogih ljudi. On je poput onih čije ponašanje određuju drugi. On zna šta je istina, on je siguran da Isus nije kriv, ali ne pristaje da napravi taj korak nego sluša većinu, sluša one koji viču i galame i koji pozivaju da krši svoju savjest, da čini ono što zna da nije ispravno da učini … To su neke od najvećih patnji koje ljudi mogu da dožive – da, fizičke patnje su takođe grozne. Ali kada vi znate da možete bolje, kada vi znate da trebate da postupate drugačije, kada vaša vrijednost opada u vlastitim očima jer se ne ponašate onako kako vi znate da treba da se ponašate, to je veliki unutrašnji bol – koji traje dok ne poništimo i odbacimo vlastite ideale.
Simon Kirinac
Sledeća osoba koju jevanđelista Luka spominje, se zove Simon, koji je prema gradu iz koga potiče nazvan Simon Kirinac. On je onaj koji se slučajno našao u ovoj koloni. Vraćajući se sa teškog rada u polju tog dana, on je naišao na kolonu koja je išla ka mjestu gdje su razapinjali osuđenike. Ovo nije bio jedinstven događaj: često se događalo da na taj način izvršavaju smrtnu kaznu. Ali u ovom osuđeniku, u slučajnom prolazu, Simon je vidio nešto više, Nekog višeg. Vjerovatno zbog izraza saučešća, kojeg su rimski vojnici vidjeli na njegovom licu, on biva pozvan da ponese komad drveta na kome će Isus biti razapet nešto kasnije. Istoričari pretpostavljaju da je to bio samo vodoravni dio krsta, tzv. patibulum, a ne cijeli krst kao što je to prikazano na ovoj slici. Oni koji se rugaju
Dok zapisuje ovaj događaj Luka primjećuje među određenim brojem ljudi jednaku karakteristiku: to su oni koji se rugaju – narod, knezovi, jedan od obješenih. I takvi ljudi postoje danas. Ljudi koji se ismijavaju Bogu, Isusu, njegovim sledbenicima i svemu što je povezano sa tim. I pored slobode da radimo šta god želimo, veoma je ružno zauzeti ovakav stav prema Bogu, stav nepoštovanja i stav drskosti. Mnogo je ljudskije poštovati, čak i ono što mi lično ne vjerujemo, a ima veliku vrijednost drugih ljudi koji žive pored nas.
Oni koji vjeruju
Iako je jedan od razapetih sa Isusom bio u grupi onih koji se rugaju, drugi razbojnik je imao drugačiji stav. To je je još jedan poticaj pisca jevanđelja da i njegovi čitaoci zauzmemo ispravnu poziciju. Oba razbojnika su u istoj situaciji, ali dok jedan moli za milost, drugi psuje i proklinje. Ovo je dokaz da okolnosti ne moraju odrediti naše ponašanje. Mi imamo potpunu vlast nad našim ponašanjem i našim odlukama u svakom trenutku. Niko nas ne može natjerati da mislimo na ovaj ili onaj način. Hvala Bogu na toj slobodi i mogućnosti: ali upotrijebimo tu Bogom danu slobodu na pravi način.
Rimski kapetanPoslednji u ovom nizu ličnosti jeste rimski kapetan. Njegova reakcija na Veliki petak je takođe zanimljiva. On je imao priliku sve vidjeti i čuti, sve što se dešavalo sa Isusom. Njegov postupak je, neki će reći, najprirodnije što čovjek može učiniti nakon što se upozna sa onim što je Isus doživio tog dana. Dok čitamo o Hristovim mukama, patnji na krstu, stradanju i smrti, jedino što možemo i trebamo uzviknuti su riječi ovog rimskog kapetana: Zaista ovaj čovjek bijaše sin Božji.
Poziv
Jednako kao u vrijeme prvog velikog petka, kada se desilo Isusovo stradanje i smrt, i mi danas smo u istoj poziciji. I negdje se možda čak i piše kakva je reakcija svakog od nas pojedinačno. Kada se ponašamo kao Pilat: kada postupamo drugačije nego što znamo, nego što nam Božija riječ i naša savjest govori. Kada smo u grupi onih koji se rugaju, a kada u društvu onih koji prihvataju Isusa za svog Spasitelja a sebe prepoznaju kao jednog od grešnika za koje je Isus umro i traži milost i spasenje. Cilj zapisa jevanđelja je da svaki put kada ga čitamo doživimo iskustvo drugog razbojnika i rimskog kapetana. To je potrebno da se desi češće, a ne samo jednom godišnje, a ne samo na veliki petak.