Božić je prelijep praznik. Nosi sa sobom mnoštvo ideja i poruka koje su čovjeku potrebne svakodnevno, a ne samo jednom godišnje. Ono što u vremenu otuđenosti uspije povezati rodbinu, porodicu, roditelje i djecu ima veliku vrijednost. Ipak, kao i u svemu dobrom i ovdje se znaju zavući neke manje dobre stvari koje pokvare cijelu sliku. Ne govorim o paganskim obredima niti o pogrešnim datumima.
Kad smo kod datuma, uglavnom je uobičajeno mišljenje kako postoje dva Božića, njihov i naš, naš i njihov … zavisi sa koje strane posmatrate i čiji su tvoji a čiji tuđi. No i to je pogrešno: Božić se ne slavi sedmog januara zato što je to sedmi januar po gregorijanskom (onom kojeg većina koristi) nego zato što je sedmi januar po gregorijanskom kalendaru 25. decembar po julijanskom kalendaru (po kome crkve na istoku računaju praznike). Dakle, ne postoje dva datuma za isti praznik nego jedan datum za isti praznik prema dva različita računanja vremena, kalendara. U suštini, za one koji slave, to je slavlje na isti datum: 7. januar = 25. decembar.
Negativna implikacija Božića na zapadu je svođenje praznika na poklone i konzumerizam. Iskoristiti sniženje po radnjama je mnogo važnije nego se zamisliti nad idejom utjelovljenja Boga: ogromni redovi kupaca koji stoje pred vratima radnji još od prethodnog dana u “hrišćanskim” zemljama su jasno prefokusiranje praznika na “sebe” i “meni”. Susret s nebeskim Bogom je zamijenjen ličnim “božanskim” iskustvom koje nastaje nakon povoljne kupovine.
Istok je uspio izbjeći komercijalnost Božića ali nisam siguran koliko svoje posebno iskušenje tradicije. Mnoštvo običaja, za koje je potrebna velika vještina i kreativnost da bi se objasnili sa biblijsko-hrišćanske tačke gledišta, često su u praksi centralni događaji u glavama i srcima onih koji ga slave. Potrebno je prepoznati kada sačuvani ostaci tradicije idu na uštrb istinske vjere. Vezivanje uz tradiciju zna nositi isključenje drugih koji imaju drugačiju 
ili nemaju tradiciju uopšte, zaboravljajući kako ovdje možda vrijedi ona narodna “sto sela, sto običaja.” Time se univerzalna poruka svodi na lokalnu i etničku.
I dok se generalno raspravljamo čiji je praznik bolji, ljepši, ispravniji … kad su datumi i običaji u pitanju, trebalo bi se zapitati koliko ovaj praznik donosi promjene i stvarnosti hrišćanskih vrijednosti u mom životu. Istinsko slavlje ovog praznika će izbjeći svođenje veličanstvenog, svemogućeg i silnog Boga na malog i nejakog boga (“božića”) te će mu dopustiti da zaživi u životu slavljenika. Sa ovim željama vas pozdravljam: “Mir Božji, Hristos se rodi!”