Zašto nas toliko pogađa smrt slavnih?

JoeCocker03_new-1Umro je Joe Cocker (Džo Koker). Tim umjetnicima nikad ne znaš pravo ime, ali tako su ga zvali i tim imenom su objavili njegovu smrt: BBC, Time, Guardian, Rolling Stone … i onda “naši” mediji to preveli i prenijeli. Facebookom je krenuo masovni RIP od strane ljubitelja njegove muzike. Zanimljivo, na zvaničnoj stranici (tvrde da je zvanična) ovog pjevača nema nikakve informacije o ovome. Nikakvo čudo kad je poslednja objava iz 2013. godine.

Tužno je kad čovjek umre. Bilo koji čovjek. No, čini mi se da nejednako doživljavamo smrt slavnih od manje medijski propraćenih ličnosti? Zašto je to tako? Evo odgovora jednog mog prijatelja:

“Joe je bio čovek sa kojim sam rastao. U stvari rastao sam sa njegovom muzikom i znao sam njegov izgled. Ali neka baba Joka koja mi je nepoznata naravno da nije ista kao i popularni pevač. Dakle ne radi se o slavi samoj po sebi. Racimo kada bi umrla J.Kareluša ne bih se ni najmanje osetio pogođenim. Ali zato ako umre Nick Cave bicu jako tuzan, da li ti je mozda ovo zadovljavajuci odgovor na tvoju poslednju objavu?”

Dopuštam svakome svu slobodu (koja ne brani tuđu i ne ugrožava druge). Tako i sa muzikom i muzičarima, oporavljenim narkomanima i alkoholičarima (i jednih i drugih mi je žao još dok su živi), te žaljenjem za istima. Ali sve ovo me potaklo da razmišljam …  Juče sam na IMG_7786-1malom seoskom groblju vidio sahranu. Ne znam ko je umro, ni koliko je imao/la godina. Da li je ta osoba bila bolesna ili umrla lako, s osmjehom na usnama? Ne znam ni da li se uopšte umire tako. Ali siguran sam u jedno: da je onima koji su joj bili bliski i koji su je sahranili jednako žao, ako ne iskrenije, nego “nama” za “umjetnicima.”

Umjetnici, imali su drugačiji, “slavniji” život – zar ih i u smrti moramo glorifikovati? I kome je to u stvari potrebno, njima ili nama? Zar smo mislili da će živjeti vječno? Naša tuga će trajati tek toliko dok svoj fokus ne prebacimo na drugog živog slavnog, do njegove smrti. I tako u krug. Mučan je takav život. Skoro mučniji nego neprimijećena smrt.

PS. Zvanična web stranica vas vara: čak i ako navratite kasnije novih koncerata neće biti.

Screen Shot 2014-12-22 at 23.23.34

 

5 thoughts on “Zašto nas toliko pogađa smrt slavnih?

  1. Željo, hvala ti za pokretanje teme. Bilo bi korisno razmotriti primere kada nam smrti ovih koje zoveš “slavnim” padnu teško i to nas ne prođe posle par dana. Kada potraje. Da li je moguće da nas nas smrti slavnih pogode ne zbog njihove “slavnosti” već zato što smo kroz njih bili darivani nečim dobrim i lepim? Na mene je uticala smrt Robina Williamsa. Teško da je objašnjenje da je to zato što je bio “slavan”. Ne palim se na slavu te vrste. Hoću da verujem da mi je teško pala jer sam ga zavoleo (ako to nije pretenciozno) kao čoveka. Eto.

    1. Hm… Razumijem. No mene brine njihov raskorak na pozornivi i van nje. Oni super pjevaju, glume…. ali život im nije ono što bih želio staviti pred svoju djecu.

  2. Pogodi to nekako čoveka, valjda kako ti reče odrastali smo uz njihovu muziku,filmove.Ali to nikako ne može biti isto kao kad izgubimo nekog svog.

  3. Svajajim taj raskorak treba imati na umu. Ja ovde, ipak, govorim o sebi a ne o našoj deci. Razumeo sam da ni tvoj članak nije ciljao uticaj na decu već na nas, odrasle.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *