Prilikom izrade slike Tajna večera, Leonardo se suočio s teškim problemom: trebalo je da naslika dobro – u liku Isusa – i zlo – u liku Jude. Riješio je da prekine s radom dok ne uspije da nađe savršene modele. Jednoga dana, na službi, dok je slušao crkveni hor, jedan mladić mu se učini kao stvoren za lik Hrista. Pozvao ga je u svoj atelje i izradio mnoštvo skica i studija njegovog lica.
Prošle su još tri godine. Tajna večera bila je gotovo završena, ali Leonardo da Vinči još nije pronašao nikoga ko bi odgovarao Judinom liku. Kardinal zadužen za tu crkvu počeo je da ga pritiska, zahtijevajući da što prije završi fresku.
Pošto je danima bezuspješno tragao, slikar je napokon slučajno nabasao na nekog prerano sastarjelog mladića koji je, sav u ritama, pijan ležao u jarku. Jedva je umolio svoje pomoćnike da ga prenesu u crkvu, jer više nije bilo vremena za skiciranje.
Skitnicu odvukoše nekako do crkve, u besvjesnom stanju. Pomoćnici su ga pridržavali dok je Leonardo preslikavao crte bezbožnosti, grijeha, sebičnosti, koje su se jasno i upečatljivo odražavale na njegovom licu.
Kad je sve bilo gotovo, skitnica, koji se u međuvremenu donekle rastrijeznio, otvori oči, spazi pred sobom sliku, i s prizvukom čuđenja i tuge u glasu, reče:
– “Pa ovu sam sliku već vidio!”
– “Kada?,” upita Leonardo, takođe začuđen.
– “Prije tri godine. Sjećam se vrlo dobro, jer sam ubrzo poslije toga izgubio sve što sam imao. Život mi je u to vrijeme još bio prepun snova. Pjevao sam u crkvenom horu i jedan me je umjetnik pozvao da mu poziram za lik Hrista.”
P. Koeljo, Đavo i gospođica Prim.