Ratni sukobi nisu sporadična nego konstantna pojava na našoj planeti. Ima onih koji vjeruju da su oni jednostavno odraz jednog većeg kosmičkog duhovnog sukoba između dobra i zla. Samo u toku ove godine, ako je vjerovati web stranici Wars in the World desilo se preko deset ratnih sukoba (Sirija, Afganistan, Irak, Pakistan, Nigerija, Kongo, Južni Sudan, Izrael, Ukrajina, Libija …) u kojima je poginulo preko1000 hiljadu ljudi. Isti izvor navodi dalje podatke o „malim“ ratovima (Centralnoafrička republika, Indija, Mali, Filipini, Rusija, Somalija, Jemen …) u kojima je poginulo između 200 i 1000 ljudi, te o još manjim, sa „neznatnim“ ljudskim gubicima (Alžir, Kolumbija, Kongo, Etiopija, Malezija, Burma, Turska, Tajland… ), ispod 200 osoba. U trenutku pisanja ovog teksta medijski su bila najpokrivenija dva. Prvi je onaj u Izrealu, između državne vojske i Hamasa. Drugi, na teritoriji Ukrajine, nije toliko geografski bliži nama, koliko možda emotivno, te na još neke načine.
Za ovaj drugi sam slučajno naletio na informacije o tome koji je najkraći i najjeftiniji put za Ukrajinu te kako najbrže i najbolje se uključiti i podržati „našu braću.“ Kruže ideje i misli kako je „naša“ dužnost, pa čak i čast, pomoći u ovom sukobu. E sa tim ja imam određenih problema: ja u ratovima ne vidim ništa časno. Znam da nekima od vas već krv juri u glavu i nervirate se pitajući zašto uopšte čitate ovo, kao da nemate pametnija posla. Ali vama koji progutate ovu tešku rečenicu, dopustite da je razjasnim u daljem tekstu.
Dvadeset tri dana prije moje jedanaeste godine, počeo je rat u zemlji gdje živim. Tih tri i po godine su ostale u nekoj magli, bez obzira na stalno podsjećanje svaki put kad se izložim zvaničnim medijima oba entiteta. Sjećam se prvog oduševljenja puškomitraljezom Zastava M53 (nadimak Šarac) koji je moj otac rezervista zadužio zbog svojih kilograma. Često sam odlazio u sobu gdje je stajao da ga posmatram i da mu se divim, ne shvatajući da je njegova glavna funkcija bila i ostala da ubija. Preko te činjenice se lako prelazilo jer ne ubija „naše,“ nego „naše“ neprijatelje. Tako smo pravdali svoje ekstaze sakupljanja prvo čaura, pa metaka, a onda takmičenjem ko je iz kog oružja koliko puta imao priliku da puca. Na početku nove školske godine, stigla je i moja maskirna uniforma (i danas se čudim ko ih je pravio za djecu?) kupljena kanadskim dolarima koje je očev stric slao prethodnih pet godina, meni i sestri, svakom po deset. I kad su počele stizati vijesti o pogibiji Drage, Bine, Zorana i ostalih momaka iz mog i okolnih sela, i to smo progutali lako jer je i njihova pogibija bila časna. Iako od te časti nema velike koristi. Ovdje se sjećam (i ubacujem) tekst Kočića koji je stavio u usta Davidu Štrpcu, u poznatoj pripovjetci Jazavac pred sudom.
“Da, da, od mloge me bijede i napasti država oslobodila. Sve ću vam, gospodini moji, kazati po redu i zakonu. Imao sam sina. Snažno, mlado i vitko momče k’o jela. Nije bio nimalo na me nalik. Bacio se bio na đeda, moga oca, što je u pošljednjoj buni u Crnim Potocima pogin’o.
Snažno i vitko momče, ali naopako i zločesto, da Bog milostivi sačuva! Uzeše ga u vojsku, poslaše ga u Grac i ja danu’ dušom. Lani, oko Časni’ veriga, donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta: „Davide, umro ti sin, pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada.“ „O, dobre carevine, krst joj ljubim!“, lijepo ja jauknu’ od radosti, a žena i djeca zaplakaše. „Brate, kneže, vrati ti ta tri vorinta carevini. Pravo će biti bogu i ljud’ma, da to carevina uzme sebi k’o reće kaz’ti, neku nagradu, jer ona je mene od napasti oslobodila.“
Zbog svega ovoga sam izabrao da ne služim vojsku. Zato što sam odrastao gledajući emisiju Dozvolite da vam se obratimo nedjeljom prijepodne nakon koje je slijedio „naš“ ratni film – koji je odavno prestao da bude „naš.“ Jednostavno, odlučio sam da ne dozvolim drugome da me inspiriše ratom, ubijanjem i smrću. I odlučio sam se za suprotnost: za život! A prema hrišćanskom učenju, za život svakog od nas bila je dovoljna samo jedna, Njegova, smrt.
May all your futures be pleasant ones, not like our present ones,
Drink lechaim, to life …
To your health, and may we live together in peace,
May you both be favoured with the future of your choice,
May you live to see a thousand reasons to rejoice
Hа ваше здоровье!
P. S. Napisao u petak, 29.8. 2014, u iščekivanju rođenja sina.
