Oduvijek su ljudi željeli prenijeti poruke, smisao i vrijednosti putem priča. Danas se to čini pričama u pokretnim slikama. Jedna od takvih je i nedavno objavljen film o Herkulu. Priča je to o sinu Zevsa i Alkmene, najljepše žene tog vremena. Svi bogovi su voljeli Herkula, osim naravno Zevsove supruge Here, koja ga je neuspješno pokušala ubiti putem 12 zadataka koje je trebalo da izvrši. U filmu je istina o Herkulovom porijeklu nesigurna i predstavljena je kroz pripovjetke njegovog mlađeg rođaka Joleja, koji ima neku ulogu drevnog PR-a. Pripovjedajući Herkulova junaštva on stvara sliku o nepobjedivom junaku, nepobjedivom polubogu. U tu sliku ne vjeruju ni njegovi najodaniji ratnici (prorok Amfijarus, ratnici Autolik i Tadej te amazonka Atalanta) s kojima se bori ne iz ideala nego za novac. Iz istih motiva pristaje da pomogne okončati građanski rat u Trakiji ali biva prevarom naveden da stane na pogrešnu stranu, na stranu zlog i sebičnog, vladanja željnog cara Kotija. Kada to sazna počinje da se bori, ne za novac, nego za pravdu.
Još davno je rus Vladimir Prop analizirao morfologiju narodnih priča po cijelom svijetu. Otkrio je da u svim pričama postoji ista struktura – u danskoj, francuskoj, južnoameričkoj literaturi … bilo gdje. On je došao 31. zajedničke funkcije te osam različitih sfera akcije, iako se dešava da jedan lik ima više uloga.
– negativac
– darivalac (onaj koji priprema junaka ili mu daje čarobni predmet)
– pomoćnik
– princeza
– princezin otac, kralj
– posrednik
– junak
– lažni junak
U slučaju filma Herkul:
– negativac: car Euristej
– darivalac: Amfijarus, koji pomaže Herkulu da otkrije sebe
– pomoćnik: Autolik, Atalanta
– princeza: Ergenija
– pricezin otac: Koti
– posrednik: Tadej
– junak: Herkul, naravno
– lažni junak: Koti
No, još je zanimljivije pogledati koji pogled na svijet stoji iza ovog filma, čime je to flim obojen ili koju poruku tvorci ovog filma žele da prenesu svojoj publici. Imam jako dragog prijatelje iz djetinjstva koji je veliki filmofil i koji je u jednom razgovoru rekao da se ne zamara porukom filma: sve što ga interesuje je zabava koju film ima da pruži. No, ne postoji priča bez poruke, niti film bez uticaja i ideja – htjeli se mi složiti s tim ili ne. Režiser i pisac Brian Godawa tvrdi: “Svaka priča je obojena pogledom na svijet. A tako i svaki film. Ne postoji neutralna priča, bez poruke i tumačenja. Svaki izbor koji autor napravi, od likova do događaja, je određen autorovim pogledom na svijet” (Hollywood Worldviews, 60).
Ako ostavimo po strani klasične karakteristike svake priče poput sukoba dobra i zla, zajedništva i odanosi odabrane grupe (ratnika), ucjena, porodične veze, prevara i zamka, te jedinstvo sila zla … što su sve savremene tematike našeg vremena, pogotovo ako im dodamo grupu izbjeglica koje bježe caru Kotiju od generala Risa koji je lažno predstavljen prijetnjom za jedinstvo carstva (čujete li naslove iz novine i rečenice iz medija u ovim opisima?), ono što film posebno želi da istakne je dekonstrukcija natprirodnog.
Herkul je lik iz rimske mitologije, i kao takav neodvojiv od bogova, čuda i natprirodnih intervencija. Iz kog zna kojeg razloga, režiser Bret Ratner želi da nas uvjeri kako tako nešto ne postoji. Jedan od Herkulovih najbližih saradnika je Amfijarus, koji ima uloga onog koji predviđa događaje. Ako se i nešto ostvari od njegovih nagađanja, stalno isticanje da on ne zna (iako je rekao da to jedino sa sigurnošću zna) način svoje smrti, govori kako su svi pokušaji proricanja i predviđenja samo šarlatanstvo. Dok je to tačno za savremene nadriljekare i TV proricatelje, ovim se film razračunava i sa biblijskim proročanstvima. Iako je drevni svijet duboko vjerovao u sudbinu, ovim filmom se fokus pomjera na tvoj lični doprinos vlastitom putu.
Potičući Herkula da sam u sebi pronađe snagu i motiv za pobjedu dobra a poraz zla, naglašava se dobro poznati humanizam, koji je odavno odbačen zbog ljudskih pokušaja da uništi sam sebe. No, očigledno nas neko želi uvjeriti kako u stvari čovjek i dalje drži sve pod kontrolom. Ili bar neki od izabranih i posebno obdarenih ljudi (ili možda država?). Tako Ratner racionalno objašnjava mit predstavljujući sve one čudesne strane Herkulove priče samo dobrom reklamom za plašenje njegovih neprijatelja i za sticanje podanika koji mu se na kraju filma klanjaju, nakon što on ruši kip Here – božanstva grada Trakije – i ostaje sam na mjestu onih kojima se nudi obožavanje.
Posebno je istaknuta nesigurnost na epistemološkom području: šta je prava istina o Herkulu, ono što pita princeza Ergenija, nije moguće otkriti. U stvari, reći će Autolik, to nije ni važno. I ta misao se stalno ponavlja kroz naraciju Amfijarusa: budući da ne znam ni detalje o sebi, kako mogu znati nešto više o drugom? Da, siti smo umišljenih sveznalice ali umjesto istine film gura pragmatizam: nije ni važno ko je u stvari Herkul – ono što je važno jeste da on rješava problem. Takvim pristupom se stvara prostor za princip “cilj opravdava sredstva.” Možda nam se to i sviđa dok se ostvaruje naš cilj, ali onog trenutka kada je to nečiji tuđi cilj, kome smo mi samo sredstva – počinjemo se pitati gdje su nestale istina i pravda. Ako je junak, a ne istina, ono za čim današnji svijet traga, korisno je znati identitet junaka dok traju sukobi između Palestine i Gaze, Ukrajine i proruskih separatista te sirijske vlasti i pobunjenika.
