Protestna pesma – M. Antić

Svašta umem.
Stvarno umem.
Samo – sebe ne razumem.
Ja čuvao, ljudi, ovce
tamo negde na kraj sveta,
mojoj deci kajmak smeta,
luk im smeta…
Sve im smeta.
Ja do škole pešačio
i po kiši i po snegu,
moje kćeri k'o kneginje,
k'o da se u svili legu:
jednom šmrknu,
dvaput ki'nu
i beže u limuzinu.

Svašta umem.
Stvarno umem.
Samo – sebe ne razumem.
Ja krčio s ocem šumu.
Plik do plika dlan mi ospe.
Mome sinu – gospodinu
teško i da đubre prospe.
Kad mu mati nešto reži,
mislim: žensko pa nek reži,
A on odmah: kupi stvari
i od kuće u svet beži.
Jos mi žvrlja neka pisma
oproštajna,
puna bola.
Ispadenemo pred njim krivi
mi i škola.
Traži novac, kuka, moli
nema čime stan da plati,
a ja šašav,
pa ga pustim
da se mirno kući vrati.

bruce-willis-zbunjen

I sve divno, divno umem,
samo – sebe ne razumem.
Sve sam ovo za njih stek’o.
Niko hvala nije rek’o.
K’o da moram da se zboram
i da leđa večno krivim
zbog prinčeva i princeza.

Ko da samo zato živim.

A ja živim, jer se nadam
da me i sad negde čeka
jedna šuma iz detinjstva
i vedrica vrućeg mleka,
i tišina ispod brega,
i plav lepet ptičijih krila,
i ogromne žute zvezde
kao što je moja bila.
Al’ putevi zatravljeni.
Nad njima se magle tope.
Odavno su zatrpane
moje bose dečje stope.

mlijeko

Išao sam i ja u svet
bez režanja,
bez bežanja.
Išao sam da odrastem.
Sad sve mogu.
Sad sve umem.
Ali šta mi sve to vredi
kad sam sebe ne razumem.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *