Ovo drevno filozofsko pitanje mi je nedavno postavila moja petogodišnja ćerka dok smo se autom vozili pored jednog groblja. Sve češće sam nemoćan pred njenim glasnim razmišljanjima: jednostavne odgovore nemam, ni za nju a ni za sebe. Zaista, zašto?
Zašto je manje od 5000 ljudi (kao da je to malo) ovih dana stradalo na Filipinima i ko zna koliko još njih umrlo od gladi, bolesti i, oni redovni, od starosti – onih koji nisu tako bombastična vijest medijima gladnih senzacija? Zašto?
Odgovori naravno ovise o našem već ranije odabranom pogledu na svijet. Ako je za početak života na ovoj zemlji zaslužna igra slučaja i veliki vremenski period, onda nekog većeg ni složenijeg objašnjenja nema ni za kraj istog – sve je stvar slučaja. Taj isti mrtvi Filipinac sam mogao biti ja – ali nisam. Zašto? Jednostavno zato što se to desilo tamo gdje oni žive, a ne ovdje gdje ja živim. Iako su se slični događaji dešavali i na području gdje ja živim nekima je ovaj odgovor sasvim zadovoljavajući. I sa ovim odgovorom oni mogu da nastave da žive – ne znam da li sa istim odgovrom mogu mirno da umru. Životare, to sigurno.
Drugi odgovor je klasični religijski odgovor koji sve pojave ovog svijeta – i dobre i loše – pripisuju nebeskom biću i njegovoj volji. Oblik ovog odgovora varira od religije do religije, ali većina jednostavno tvrdi da sve što se dešava rezultat je Božije volje. Ja nekako ne mogu da se pomirim sa takvim božanstvom koje mirno i olako prelazi preko velikog broja ljudskih smrti prepuštajući sav naš bol i muku vijekovima blaženstva koji treba da uslijede.
Treći odgovor, po mom skromnom mišljenju, je najbliži jevanđeoskom, i prečesto je zatrpan filozofijom i tradicijom i zbog istih ne dolazi do izražaja. To je odgovor koji u cijelu priču borbe između dobra i zla, uključuje samog Boga koji postaje čovjek i dolazi da živi među onima koji konstantno se rađaju i umiru. I on uzima dijel u tome – ne samo u čudu rađanja nego i u muci umiranja – i to najgorem poznatom obliku te smrti onog vremena – smrti na krstu. Taj odgovor je mnogo ponizniji u svojoj suštini jer ne tvrdi da je sve što se dešava stvar Božije volje i njegovog nauma. Prepoznaje borbu sila dobra i sila zla, koji nisu kao u zoroastrijanizmu, vječne po intenzitetu i trajanju nego je dobro zasigurno silnije i jače – a zašto se borba još uvijek vodi nije nam uvijek poznato. Tako odgovor na pitanje moje ćerke, zašto su oni mrtvi, a mi živi dobija u ovom kontekstu malo drugačiji fokus: Zašto smo mi živi postaje mnogo važnije nego zašto su oni mrtvi? Kako i čime mi opravdamo to svoje življenje i koliko naš život potpomaže kvalitetu drugom tuđem življenju i koliko odlaže tuđu preranu smrt? To je osnovno pitanje jer je na njega mnogo lakše, a opet i teže, dati odgovor. Lakše jer je teorijski jasnije, a teže zato što taj odgovor zahtijeva nešto sa moje strane. I upravo zbog ovog zahtjeva mnogi se radije opredjeljuju za apstraktnu raspravu o onom prvom pitanju u kome su često glavni krivci božanstvo i oni koji u isto vjeruju.
Dakle, zašto smo ti i ja živi? Bilo bi veoma korisno pronaći neki dobar odgovor na ovo pitanje dok očekuješ svoju i tuđu smrt.